Škola vjerojatnosti

Navršila sam 41 godinu i već sam četiri razvedena. Nakon petnaest godina braka shvatila sam da više ne želim živjeti u zajednici u kojoj vlada prigovaranje, vika, grubost, a nježnosti i povjerenja sve manje. Dugo mi je trebalo da donesem odluku, bilo mi je teško razvrgnuti brak koji se gradio toliko dugo, ali isto tako dugo i rušio. Trebalo mi je dvije godine da se oporavim i da počnem opet normalno funkcionirati, ponovno se smijati i veseliti običnim stvarima. Mislila sam da je ljubav za mene završena, ali nikad se ne zna što nam život sprema. Vratio mi se optimizam i to se na meni vidjelo: odjednom su dolazile ponude sa svih strana, uglavnom od oženjenih s djecom, od ljudi od kojih nikad ne bih očekivala da će prevariti suprugu. Nisam od onih za jednu noć, ne želim biti ni ona “druga”, jer ne mogu dijeliti osobu koju volim, to bi me psihički uništilo. Onda se pojavio on. Sasvim nepredviđeno. Mlađi je od mene deset godina. Posao nam je takav da se viđamo svaki dan. Isprva ga nisam primjećivala, odjednom sam počela otkrivati njegov osmijeh, plave pametne oči, humor. Upućivao mi je komplimente (kažu da je kompliment poljubac kroz veo), sve do jedne zimske večeri kad smo se našli: nisam izdržala i poljubila sam ga. Satima smo se ljubili. Ne sjećam se jesam li se ikad s nekime tako intenzivno i dugo ljubila. Nakon nekoliko tjedana poljupci su se pretvorili u seks, isto tako intenzivan i u isto vrijeme nježan. Prije njega nisam seksu pridavala veliku važnost, ali s njim je on divan, ekstatičan doživljaj od predigre do kraja. Ipak me muči razlika u godinama, iako kad smo zajedno ni on ni ja je ne primjećujemo. Da li ga kočim da nađe neku mlađu i njemu primjereniju? Hoće li me ostaviti radi mlađe? Jesam li mu samo prolazna faza? Skrivamo svoju vezu pred kolegama, prijateljima, roditeljima, svatko od nas ima svoje društvo. Moram priznati da me to počelo izjedati. On dosta teško verbalno iskazuje osjećaje, neće pričati o tome što misli sa mnom. Povučen je, možda se opekao u prošlosti. Ne usudim ga se pitati imamo li budućnost, a, opet, kad sam s njime čini mi se da i on misli kako smo jedno za drugo, jer me nikad nije iznevjerio u ovih godinu dana. Što da radim? Znam, trebam se ohrabriti i pitati ga, ali bojim se odgovora, jer mi je previše stalo do njega, previše uživam u njemu. Je li možda pametnije prekinuti, jer što vrijeme prolazi sve sam više u njega zaljubljena, a bojim se da jednog dana ne budem više povrijeđena ako mi kaže da smo samo jedan prolazni trenutak? Paloma

Život je škola vjerojatnosti. Kako se kockice poslažu. Ili kako ih netko posloži. Vaš (trenutačni) suputnik ne govori što misli s vama (učiniti), zato ga nemojte pitati o zajedničkoj budućnosti. Pustite da sve ide svojim tokom, uživajte u nečemu što je odjednom bljesnulo i šapćite u sebi “Samo neka potraje!” Živite za trenutak koji vam je dan i ne razmišljajte što će biti sutra. Živite za danas. Što znači dva puta pet godina manje za jednu ljubav? To su dva bića koja su se naprosto našla. Je li njihov susret prolazni trenutak koji bljesne kao komet na usnulom nebu i ugasi se, ili je nešto više i stvarnije? Život je doista škola vjerojatnosti: možda se kockice poslažu dobro, možda najbolje, možda loše. Nije pametno prekinuti dok nešto traje, niti je mudro postavljati nezgodna pitanja koja možda mogu imati nezgodan odgovor. Dobro je govoriti, a još bolje šutjeti, treba samo znati kad je čemu vrijeme.