Slavko Goluža: Tajna dobrog braka je u međusobnoj potpori

S kakvim osjećajem odlazite na prvenstvo? – S obzirom na to da se igra u Srbiji, pod nekim sam posebnim nabojem. Ne osjećam nikakav pritisak niti strah, samo sam veoma motiviran.

Imate li neki ritual prije odlučujućih utakmica? – Uvijek se prekrižim nakon himne.

Koja vam je medalja najdraža? – Zlatne medalje sa Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. i s Olimpijade u Ateni godinu dana kasnije.

Jeste li strogi prema igračima? – Temperamentan sam i emotivan, katkad i opsujem, no nikad nisam zlonamjeran.

Što vas može izbaciti iz takta? – Nonšalancija. Ne ljuti me toliko poraz koliko činjenica da se netko ne trudi. Kad sam bio igrač, lakše sam proživljavao poraze na utakmicama u kojima sam davao sve od sebe. Najgori mi je bio osjećaj da sam mogao i trebao napraviti više.

Kako objašnjavate činjenicu da je Metković, u kojem ste odrasli, “rasadnik” poznatih sportaša? – Mislim da je želja za opstankom i uspjehom izraženija kod južnjaka jer su i uvjeti života ondje teži. Uporniji smo i više “grizemo”.

Koja vam je prva asocijacija na Metković? – Dolina Neretve, mandarine…

Koji vam je specijalitet najdraži? – Kad dođem u Metković, volim pojesti brudet od jegulja i žaba. Uzmem hranu u konobi Buđoni i svojima doma kažem: “Evo, spremio sam ručak!”.

Kakav ste kuhar? – Nikakav. Uz fantastična jela moje mame, supruge i sestre, nisam imao potrebu za kuhanjem.

Kako ste vi i supruga podijelili kućanske poslove? – Moram priznati da je za njih zadužena supruga, no kad se ja nečeg prihvatim, napravim i više nego što se od mene traži.

Osjete li se razlike u mentalitetu s obzirom na to da vam je supruga Zagrepčanka? – Ja ih ne primjećujem jer se, ako ih i ima, savršeno nadopunjuju.

U čemu je tajna uspješnog braka? – Međusobna potpora. Nije lako biti supruga ili djevojka sportaša: što zbog naših čestih izostanaka i seljenja u druge države, što zbog posebnih emotivnih stanja nakon pobjeda ili poraza, što zbog neizvjesnosti i uzbuđenja koje one osjećaju kad igramo.

Jeste li priželjkivali da vam se sin bavi rukometom? – Samo želim da bude sretan, neovisno o zanimanju. Ivan je već dvije i pol godine član Rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb, ali ja ni na koji način nisam utjecao na njegovu odluku, niti se uplećem u njegov sportski život. On je uporan, živi za rukomet i razočaran je ako na utakmici ne zabije gol. Možda je taj žar za sportom povezan i s činjenicom da je rođen 22. listopada – kad i košarkaška legenda Dražen Petrović.

Je li istina da i u stanu uvježbavate rukometne “finte”? – Da, i stoga se ovim putem ispričavam susjedima zbog buke. Sreća je, ipak, da dosad ništa nismo razbili.

Kako se najradije opuštate? – Volim zapjevati kad se skupi dobro društvo, a drage su mi sve vrste glazbe.

Koji je vaš najveći porok? – Katkad zapalim kubansku cigaru. Inače sam protivnik pretjeranog uživanja u cigaretama i alkoholu.

Možete li se jednog dana zamisliti u politici? – Moja jedina “politika” je rukomet, a tako će, nadam se, i ostati.

Damir Leljak