Slavonska vatrena veza

Iako sam supruga nogometaša, nogomet mi uopće nije drag sport – tvrdi 22-godišnja Natali Olić, supruga hrvatskog reprezentativca Ivice Olića koji je, uz Milana Rapaića, postao nacionalni heroj postigavši naš prvi gol na utakmici protiv Italije.

– Gledanje utakmica za mene je čisti gubitak vremena. Pa čak i sad, dok moj Ivica igra važne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Japanu. No, prije susreta s Italijom, Ivica me nazvao i, kao da je predosjećao da će postići gol, gotovo mi zapovijedio: “Neka mi sin gleda utakmicu!”. Iako je naš jednomjesečni sinčić Antonio još premalen da bi znao što se oko njega događa, morala sam udovoljiti želji njegova oca. Sada mi nije žao, jer se i ja veselim zbog Ivičine sreće – govori Natali, koja nogometno prvenstvo prati iz roditeljskog doma u Berlinu. Ivici Oliću, čini se, sve ide “od noge”. S momčadi Zagreba osvojio je nogometno prvenstvo Hrvatske, na kraju kojeg je proglašen najboljim strijelcem, ušao je u reprezentaciju i postigao prvi gol za Hrvatsku na ovom Svjetskom prvenstvu. No, više od svih nogometnih uspjeha, veseli ga rođenje sina Antonija, kojem je posvetio gol na utakmici s Italijom.

Prelijepi zamotuljak

Kad je 1. svibnja Natali ušla u berlinsko rodilište, Ivica je ostao cupkati u čekaonici. No, nakon prvog Antonijevog plača liječnici su mu dopustili da u rađaonici presiječe pupčanu vrpcu i pomogne medicinskoj sestri okupati bebu. – “Rodila si mi prelijepog sina!”, ponavljao je Ivica, držeći u naručju naš mali “zamotuljak”. Nikad dotad nisam vidjela toliko sreće u njegovim očima – prisjeća se Natali. Tročlana obitelj provela je zajedno samo nekoliko dana, a onda je Ivica morao otputovati. Kako bi lakše podnio razdvojenost, supruga mu je dala izraditi nekoliko majica s otisnutom Antonijevom fotografijom. A nakon “japanskog” gola, malog Olića vidio je cijeli svijet: sretan zbog “kapitulacije” talijanskog vratara Gianluigija Buffona, Ivica je skinuo dres reprezentacije i ostao u majici s Antonijevom slikom.

Ljubavna priča između Natali i Ivice počela je prije tri i pol godine u jednom hrvatskom restoranu u Berlinu. Kako je Natalina majka Njemica, a otac Hrvat, najčešće se kretala u društvu naših ljudi, s kojima se zbližio i Ivica kad je postao igrač berlinske Herthe. – Ivica se činio vrlo pristojan, skroman i nenametljiv momak – prisjeća se Natali, inače rođena Berlinčanka. – Nisam ni znala da je nogometaš, dok mi to nije rekao. Kako je bio novi u društvu, i nije znao njemački, malo je govorio i činio mi se sramežljiv. To mi je bilo simpatično, pa sam često ja morala započinjati razgovor s njim. Naše prijateljstvo ubrzo je preraslo u ljubav i teško mi je, nakon godinu dana veze, pao Ivičin odlazak u vojsku. Kad se vratio iz vojske, zaigrao je za Marsoniju, a ja sam ostala u Berlinu, jer nisam bila spremna ostaviti posao knjigovotkinje. No, ljubav je bila jača: nakon godinu dana dala sam otkaz i doselila se svom dragom u Slavonski Brod. Ondje smo živjeli šest mjeseci, a potom je Ivica potpisao ugovor s NK Zagreb. I tako smo prošlo ljeto dospjeli u hrvatski glavni grad. Kupili smo stan u Cvjetnom naselju, gdje smo u rijetke dane kad je Ivica bio slobodan, igrali jamb, kartali, šetali gradom ili uz Savu. Nogomet je u našoj kući uvijek bila tabu-tema, a utakmice se gledaju samo u posebnim prigodama. Ivica dobro zna da mene to ne zanima i da me ne treba time gnjaviti. O nogometu neka razgovara sa svojim suigračima – odlučno će Natali, koja se priprema za veliko slavlje. Naime, ona i Ivica imali su samo građansko vjenčanje u Berlinu, a u crkvi će ga potvrditi 13. srpnja, u Davoru. Natali s Antonijem stiže u Hrvatsku potkraj lipnja i jedina joj je obveza odabrati vjenčanicu. Za sve ostalo, organizaciju svadbe za tristotinjak uzvanika u Novoj Gradiški, pobrinut će se Ivičini roditelji, mama Ana i tata Ivan, 13-godišnja sestra Dubravka i 31-godišnji brat Marin, koji je otputovao u Japan bodriti Ivicu. Natali se nada da će tog dana proslaviti i uspješan plasman vatrenih u Japanu.

Ljubav na prvu loptu

A supruga Milana Rapaića, koji je postigao drugi gol na utakmici protiv Italije, spremna je žrtvovati privatnu sreću za uspjeh naše nogometne reprezentacije. – Pristajem i na to da petu godišnjicu braka Miki i ja ne proslavimo zajedno. Jer naša razdvojenost na taj dan značit će da je Hrvatska u završnici Svjetskog nogometnog prvenstva. A to je trenutačno najvažnije, dok za slavlje uvijek ima vremena – kaže 31-godišnja Žana Rapaić. – Godišnjica nam je 21. lipnja i da Miki nije pozvan u Japan, otišli bismo s četverogodišnjim sinom Borisom u Riccione, mjestašce blizu Riminija. Razmišljali smo čak da se s njim uputimo do Pariza, jer vjerujemo da bi mu posjet europskom Disneylandu bio nešto nezaboravno. Ali, s druge strane, sretna sam što smo morali promijeniti planove i što je Miki u Japanu. Trebao je otići i u Francusku prije četiri godine, no izbornik Ćiro Blažević nije ga poveo iako je bio najbolji stranac te godine u Italiji. Svi talijanski novinari čudom su se čudili, Miki i ja još više, ali sve je ostalo na tom čuđenju, jer moj se suprug nikad ne bi isti isticao u novinama, niti bi u njima bilo koga prozivao. Samo ja znam kako mu je bilo sjediti uz televizor, na terenu vidjeti ostale igrače…. No, sve je to prošlo i važno je da ga se netko sjetio, a Miki stostruko vrati onome tko vjeruje u njega. Da čuje svoju ženu kako ga brani, Milan Rapaić bi uistinu bio ponosan. I vjerojatno bi još jednom zahvalio Bogu što ih je sudbina spojila kad je došao igrati u Hajduk. Njihova je ljubav počela prije 11 godina. Miki je sreo Žanu u tadašnjem splitskom kafiću Popaj i naručio joj vruću čokoladu. Žana, rođena Splićanka, prepoznala je “na prvu loptu” koliko ima topline i ljubavi u tom Slavoncu iz Nove Gradiške i odlučila ga pratiti kamo god ga život odnese. Nije joj bilo teško prihvatiti preseljenje u Peruggiju, kao ni skrasiti se na neko vrijeme u Turskoj, gdje posljednju godinu Miki igra za Fenerbahce. Žive u predivnoj vili, uživaju u luksuzu, ali ostali su isti kakvi su bili kad su odlazili iz Splita. Primjerice, Miki kod kuće nema nijedan dres hrvatske reprezentacije jer ih je sve podijelio. Jedan je od onih za koje se kaže da bi dao sve sa sebe samo da nekome pomogne, a njegov altruizam Žana razumije i podržava. Dok se vesele pobjedama naše reprezentacije i navijaju za svog Rapaju, Žana i mali Boris uglavnom su kod kuće, u svom novom stanu na Gripama, u koji su se nedavno uselili. Boris pokraj nogometne lopte prolazi potpuno nezaineresirano, njegov svijet zasad su samo crtići. Vrlo često ”leti” po kući odjeven kao Spiderman, a kako je nedavno kostim ostavio kod djeda Nikole i bake Milice, “prolazi” i dres Fenerbahcea. No, iako je još mali, osjeća kad njegovoj mami treba podrška.

Poduzetna supruga

– Bila sam uistinu tužna nakon utakmice protiv Meksika – prisjeća se Žana. – To se vjerojatno na meni vidjelo pa je i Boris shvatio da se nešto čudno događa. “Mama, ‘ajmo mi gledati crtić! Dat će tata gol drugi put!” Nedugo zatim nazvao me i Milan. “Ne tresi se, sigurno ćemo dobiti Talijane”, rekao mi je, ali bila mi je to slaba utjeha u tom trenutku. I prije utakmice protiv Talijana odlučila sam otići našem prijatelju Medi i navijati zajedno s njegovom djevojkom Ankicom, Mikijevim prijateljem Borom i njegovom djevojkom Sabinom. Šetali smo po dnevnom boravku, odlazili na balkon, vikali, hvatali se za glavu i stalno gledali na sat. Kad smo mislili da je kraj, Miki je opalio iz okreta i ja sam već vidjela loptu koja se od igrača odbija visoko preko gola, no ona je, kao Božjom rukom nošena, završila u Buffonovom golu. Našoj sreći nije bilo kraja, a moj muž nije čak ni dres skinuo od veselja. Kao da je napravio neku sasvim običnu stvar. Kad se Miki Rapaić vrati iz Japana, supruga će ga iznenaditi svojom poduzetnošću. Naime, iako je po struci turistička radnica, u kolovozu će otvoriti solarij u blizini splitskog hotela Globo, u Lovretskim dvorima. – Impresionirana sam solarijem u koji odlazim u Istanbulu pa sam odlučila nešto slično otvoriti u Splitu. Dugo sam tražila atraktivnu lokaciju, a kad sam napokon pronašla prostor koji mi odgovara, vlasnik se malo nećkao oko prodaje. Sad sam napokon sve to sredila i veselim se otvorenju. Osim solarija, nudit ću i usluge depilacije, a bit će tu i kutak gdje će naše klijentice moći pročitati novine ili malo popričati. Dakako, solarij će biti otvoren i za muškarce, a ako mi posao krene, možda otvorim i salon ljepote.

Iva Lopac i Sven Franić

Tekst koji ste pročitali objavljen je u broju Glorije 388