Smijte se, ljudi!

Već sam nekoliko puta rekla kako obožavam vesele ljude. Oni oko sebe šire neku posebnu atmosferu, čovjek uz njih zaboravlja na vlastite brige, odvode ga, kako je rekao jedan švicarski psiholog, u neki “drugi svijet”. Neki zamišljeni, nepostojeći, ali kao da je to važno. Važno je jedino da tako stvorena iluzija pomaže i nama da se u nju uživimo pa ma koliko ona trajala. Kad za nekoga kažemo da je veseo, to prvenstveno povezujemo sa smijehom. Ali, odmah treba pritom nešto reći – veseo čovjek uveseljava druge, ali najviše koristi sam sebi. Jer, odavno su liječnici zaključili kakav i kolik utjecaj ima smijeh na čovjekovo zdravlje.

Kažu, ogroman. On pomaže i tijelu i duhu! Pomaže cirkulaciju, masira mišiće želuca, stimulira probavu, snižava krvni tlak… I ono najvažnije, podiže ljudima moral. Pa ako je to tako, nema razloga da ne vjerujemo liječnicima, a ponešto i vlastitom iskustvu, pitajte se – kad ste se posljednji put nasmijali od srca? Kad vas je smijeh toliko obuzeo da niste došli do daha? Ili jeste li se nasmijali tako da su vam suze potekle? Čak ni ja već godinama nisam vidjela nekog tko bi se smijao i držao se za trbuh od smijeha. Ako se netko ipak tako smije, i to često, može se smatrati sretnikom. Ali, te spoznaje o koristi smijeha, posebno onoj medicinskoj, nisu nastale jučer. Još je godine 1942. prof. Boid s kanadskog sveučilišta rekao da smijeh pospješuje cirkulaciju, međutim, nisu mu vjerovali. Tek kad je to potvrdila jedna velika ličnost u Americi, tvrdeći čak da mu je to pomoglo više nego svi medikamenti, počelo je sustavno proučavanje smijeha kao lijeka. Tad su uočili da se uz dobro raspoloženje i uporabu vitamina C dešavaju “čuda”.

Bilo bi pogrešno tvrditi da smijeh liječi sve, ali da pomaže da se osjećamo bolje, sigurnije i da smo lišeni svega onoga što inače prati svaku bolest, pa ma kako ona bila teška, to je sigurno. Ja mislim da je važno, čak i oko onih najtežih bolesnika, stvarati atmosferu koja bi ih “dizala od mrtvih”, a ne ih onamo svrstavala prije reda. Liječnici su išli u tom svom tumačenju smijeha i dalje – nije, navodno, važno čemu se smijete, nego kako to činite. Mada postoji mnogo situacija kojima se možete smijati, ipak ne pomažu sve ozdravljenju. Stručnjaci su ih svrstali u tri kategorije. Toliko je i tipova smijeha – objašnjava profesor Boid. Najgori je onaj, pa i najneprihvatljiviji – sarkastični. Psiholozi ga i ne nazivaju smijehom, a običan narod ga doživljava kao podsmijeh, kao nešto negativno što ostavlja posljedice i na onoga tko se podsmjehuje, ali i na onoga kome se netko podsmjehuje. To i nije smijeh, to je destrukcija. Takav podsmijeh valja izbjegavati jer on u sebi nema ništa veselo. Dapače. Ali, zato se ne propustite nasmijati dobrom vicu, onom koji vam ”uljepša dan”, koji vas osvježi, i ono najvažnije – koji ima pozitivan utjecaj i na onoga tko ga priča i na onoga tko ga sluša. I zato i slušajte i pričajte viceve jer i to vam može pomoći da se opustite i zaboravite barem u tim momentima na ono što vas je mučilo.

Najefikasniji je treći oblik smijeha, koji je specifičan, ali to je taj koji vesele ljude čini veselima i poželjnima u društvu. On je rezultat univerzalnog humora, onog punog paradoksa i apsurda života. Osobe koje vole takav humor vjerojatno su fleksibilne i sposobne da se prilagode nevoljama u životu. Prof. Boid kaže da najviše voli ovaj treći stupanj smijeha kod svojih pacijenata. Isto tako misli i dr. Mudil, koji je napisao knjigu o smijehu – i smijanju kao iscjeliteljskoj moći. On, pak, kaže da osoba koja ima smisla za univerzalan humor gleda sebe i sve oko sebe nepristrano. Takva osoba može prihvatiti i komične strane života a da ne izgubi ljubav i poštovanje prema sebi i prema ljudima uopće. Bolesni ljudi, naročito oni koji su depresivni, na svoj život, a i na bližnje, gledaju suviše ozbiljno. Većina ljudi ima probleme, ali od toga kako će ih prihvatiti mnogo zavisi kako će se to odraziti i na bolest, ako je bolestan. Ljudi ne mogu imati samo pozitivne osjećaje i razmišljanja, ali njima treba težiti i na njih se treba usmjeravati.

To je pitanje osobnog izbora svakog pojedinca, kaže dr. Mudil. Ako ste pametni, izabrat ćete pozitivna. Ona negativna, strah, mržnju i bijes, koji slabe prirodni obrambeni sustav, treba odbaciti u najvećoj mogućoj mjeri. Mada su još rijetka kemijska istraživanja utjecaja smijeha, ono što postoji, podržava teoriju da dobro raspoloženje pridonosi boljem zdravlju. Da bi dokazali da smijeh ima značajan fiziološki utjecaj na zdravlje, liječnici su mjerili sedimentaciju prije i poslije nekoliko sati terapije smijehom. Svaki put dogodilo se da sedimentacija padne najmanje za 5 stupnjeva. Taj pad sam po sebi nije bio značajan, ali poslije svake terapije se povećavao. Dokazano je, također, da smijeh poboljšava disanje i odstranjuje ugljični dioksid iz krvi. Prof. Mudil govori i o tome da je bio prisutan kad su klauni izvodili predstavu u bolnicama. To je tako utjecalo na pacijente da su se i oni najteži pokrenuli iz obamrlosti, a neki su tko zna nakon kojeg vremena uspjeli i komunicirati s okolinom. On ističe i primjer jednog pacijenta koji se uspio pomoću smijeha osloboditi glavobolje. Znači li, pitali su ga mnogi, da je smijeh prirodni anestetik za bolove. Njegov odgovor je bio – da. Dovoljno je da obratite pažnju na neku bol u tijelu i ona se odmah pojača. Međutim, dok se smijete, onaj čas zaboravite na sve bolove. Znanstvenici misle da je moguće da su anestetične osobine smijeha povezane sa smanjivanjem napetosti mišića, do čega dolazi prilikom jakog smijeha.

Razmišljaju da, možda, smijeh povećava proizvodnju endorfina, prirodnog anestetika u tijelu. Možda je to razlog što deset minuta gromoglasnog smijeha osigurava dva sata sna u kojem se kod bolesnika ne javljaju bolovi. Međutim, koristi smijeha nisu ograničene samo na teške bolesnike. Osobe koje pate od kroničnih bolova, bez obzira na uzrok, trebale bi se smijati kako bi ublažile taj bol. Svi pokušavaju ući u tajne smijeha. Čine svašta, ali svi još “tapkaju na mjestu”. Me- đutim, tvrde da je stupanj humora kod pacijenata sastavni dio tradicionalnog medicinskog ispitivanja, kao što je ispitivanje krvnog tlaka ili ispitivanje kolesterola u krvi. Kod ispitivanja stupnja smisla za humor obraća se naročita pažnja na zadovoljstvo koje pacijent osjeća u svom životu.

Ljudi koji su kronično bolesni, često se ne bave stvarima koje su inače voljeli. Oni su izgubili volju raditi taj posao ili baviti se tim hobijem, zbog bolova koje trpe. Treba raditi baš suprotno, tvrde psihijatri – bol ne prolazi baš zato jer se više ne vesele i ne zabavljaju svojim poslom ili svojim hobijem. Posebno naglašavaju i savjetuju smijeh, dobru gimnastiku, dobru prehranu i kontrolu stresa. Kažu da čak i obična prehlada brže prođe ako vam je prepisana kura smijeha. Ali što ako vam nije do smijeha? Prisiljavajte se da se smijete. Već nakon nekoliko minuta pojavit će se pravi smijeh. Kad ste odlučili biti zdravi, puni nade u ozdravljenje i ljubitelj ste dobre zabave, najvjerojatnije da ćete uspjeti sebe uvjeriti u iskreni smijeh. Pored toga, svatko ima mogućnost da razvije svoj smisao za humor, mada ima ljudi koji mogu vidjeti smiješnu stranu i u najozbiljnijoj situaciji. Ovo spada i u odgoj, jer netko je odgojen da ozbiljnije prati život, a netko je odgojen da na život gleda veselije. I kako sam rekla na početku, okružite se veselim ljudima, a ne onima koji i u najmanjoj stvari vide tragediju. Dobro raspoloženje osobe popravlja raspoloženje i onima oko nje. To psiholozi zovu “modeliranje”. Smatra se da je to jedan od najbržih načina da se razvije pozitivan smisao za humor. No, ne možete to naučiti odjednom i zauvijek. Morate to tražiti stalno oko sebe i u sebi. Ne može se poreći pozitivan odnos između dobrog raspoloženja i dobrog zdravlja. Isto to važi i za dugovječnost. Jedan poznati znanstvenik je rekao – tko se smije, dugo se smije. Pa što nas stoji da ga ne poslušamo.