Spletkarica sam samo na ekranu

Iako danju, dok snima TV serijal “Ponos Ratkajevih”, živi u zagorskom dvorcu Miljana, 44-godišnja zagrebačka glumica Mia Begović priznaje da se na večer bez imalo žaljenja iz bajke vraća u stvarnost. Od tokica i kostima s mnoštvom volana, strukiranih haljina i cipela s oblim vrhovima i širom potpeticom malo se teže odvaja. Odjeća je, kaže, pomalo podsjeća na ulogu barunice Lehotske koju je prije devet godina imala u Histrionskoj hit-predstavi “Tajna Krvavog mosta”. Priznaje da se kao djevojčica, zamišljajući se kao glumica, vidjela u krinolini.

Kakav je osjećaj nakon moderne odjeće, kakvu ste nosili u sapunici “Villa Maria” i u nedavno prikazanom bosanskom humorističkom serijalu “Tata i zetovi”, ponovno odjenuti povijesni kostim? – Draži su mi povijesni kostimi. Prošlo je punih 18 godina otkad sam ih posljednji put nosila u nekom TV serijalu. Bilo je to na početku moje karijere, u “Pticama nebeskim”, gdje sam glumila naivku oko koje se motaju dva prevaranata, koje su igrali Zijad Gračić i Žarko Potočnjak. Inače, rijetko sam glumila naivke.

Kakva je uloga Sofije Walkovski u “Ponosu Ratkajevih”, telenoveli o propadanju plemićke obitelji Ratkaj? – Sofija je spletkarošica od koje nitko ne može doći do riječi. Govori zapravo ono što drugi misle i vrlo spretno “obrađuje” svoje žrtve. No, ona spletkari s njoj apsolutno opravdanim motivom: zbog egzistencijalne ugroženosti.

Sudjelujete li katkad i u privatnom životu u spletkama? – To me užasava! Jedan od najboljih komplimenata bio je kad mi je kolegica Slavica Knežević rekla: “Nevjerojatno, ti si jedina osoba koju nikad nisam čula da nekoga trača.” Previše radim i nemam vremena baviti se tuđim životima. Uvijek sam, na neki način, bila zaokupljena svojom karijerom i svojom obitelji. Želite li nešto napraviti, ne možete imati vremena za ćakule, a kamoli da razmišljate o nekome drugome. Čini se da zato drugi imaju i te kako vremena baviti se vama i vašom obitelji. – To je, očito, cijena koju plaćaju javne osobe svuda u svijetu, ali mi smo u tome najsuroviji: mala smo zemlja, sa svim kompleksima koje donosi ta činjenica, pa mislimo da moramo biti i najbolji i najgori. Osobito u zadiranju u tuđe živote, zapravo, izmišljene privatne živote, kakve oni, možda, priželjkuju. To je doista žalosno. Umjesto da se trudimo svoj život učiniti boljim, nastojimo ga drugima zagorčati lažima, izmišljotinama i gadostima. Neki se mediji bave perifernim stvarima u mom životu: mojom navodnom privatnošću, navodnim istinama, a zapravo ih ne zanima što sve radim.

Osim snimanja “Ponosa Ratkajevih”, u matičnom kazalištu “Kerempuh” pripremate dvije uloge u predstavi “Metastaze” (praizvedba je 26. listopada), a u Sarajevu vas očekuje snimanje prve tamošnje sapunice, “Pečat”. Znači li to da znate dobro rasporediti vrijeme? – Veoma sam izdržljiva, ali kako sam perfekcionist, nakon napornog dana ipak osjećam umor. Znala sam u što se upuštam i što me čeka sljedećih šest mjeseci, koliko će trajati snimanje “Ratkajevih”, ali tajna je u tome da bolje funkcioniram što imam više posla. Ujutro, prije odlaska na probu u “Kerempuh” ili na snimanje u dvorac Miljanu, uspijem otići na tržnicu Dolac i nabaviti namirnice za nekoliko dana, popričati s kćeri, popiti kavu s mužem, riješiti neke tekuće probleme, vidjeti se s mamom…

Jesu su li vaša kći Maja Lena i suprug Željko Žnidarić naviknuli da svaki dan imaju skuhan ručak ili će se zadovoljiti hranom “s nogu”? – Dalmatinka sam, odrasla u kući gdje se redovito kuhalo, čak i večere, pa se i u mojoj obitelji svaki dan kuha. Jutros sam skuhala mahune, koje moji obožavaju, bez krumpira, pa se mogu i zamrznuti, i pripremila im šnicle. Užasavam se brze hrane.

Pomaže li vam netko u kućanskim poslovima? – Moja mama i teta Ruža, koja je kod mene domaćica deset godina: dolazi mi jedanput tjedno i njezina mi je pomoć dragocjena. Dobro sam organizirana, no s godinama sam naučila da me previše ne muči ako nešto ne stignem. Primjerice, doktoratom se sada jednostavno ne stignem baviti. Odslušala sam prvu godinu poslijediplomskog studija, bit ću zadovoljna ako položim ispite, ali sam odlučila ne forsirati. Sada prosječno spavam pet i pol sati, najviše šest, a naučena sam na sedam-osam sati sna. U životnim krizama i tragedijama mene je san liječio: kad sam najtužnija, najpogođenija, najpovređenija – mogu zaspati. Nikad u životu nisam popila tabletu za spavanje. Sad je, doduše, ta doza moga “lijeka” smanjena, ali znam da je to samo privremeno. Najteže mi je kad ne radim, jer volim svoju profesiju, izabrala sam je iz ljubavi. Ostavlja li neispavanost tragove na vašem licu? – Bore i podočnjaci nikad me nisu zabrinjavali. Osjećam se ispunjenom i to je bolje od bilo kojeg botoxa. Kad bi vaša 16-godišnja kći rekla da želi biti glumica, biste li je odgovarali od toga ili poticali? – Ona je već glumila, u predstavi “Marat Sade” Teatra Ulysses na Brijunima i u zagrebačkom HNK, i mogla se uvjeriti da u tom poslu nema milosti. A kako je 11 godina plesala balet, naviknula se na disciplinu i ima iskustvo nastupa na sceni. Zašto da je odgovaram? Ne bih je odgovarala ni od čega što bi bio njezin životni izbor. Upozorila sam je samo da u svakom poslu treba vidjeti i drugu stranu… Postoji li između vas i kćeri sukob generacija? – Normalno da postoji. Sjetim se sebe prije trideset godina i svoje mame i njezine dalmatinske brižnosti. I ja sam danas takva, pa se samo slatko nasmijem. Ponavljaju se gotovo iste situacije, poput pitanja: “Zašto si pojela pizzu, a doma si imala ručak s povrćem?”

Priča li vam Maja Lena o svojim simpatijama, prvim ljubavima? – Da, povjerava mi se. Oduvijek sam gradila taj odnos uzajamnog povjerenja.

Kao srednjoškolka živjeli ste u đačkom domu u Dubrovniku: što je vašoj kćeri dopušteno, a vama u njezinim godinama nije bilo? – U prvom razredu gimnazije živjela sam u domu, a u drugome sam se preselila u stan, u kojem sam živjela sama jer je Ena već bila na studiju u Zagrebu. Meni je zapravo više toga bilo dopušteno, ali živjeti sâm sa 16-17 godina ne bih nikome poželjela. Možda je to ipak malo prerano. No, bila sam svjesna da je to jedini način želim li se školovati. Bilo je dana kad uopće nisam kuhala, kad bih zaboravila jesti… Divim se svojim roditeljima koji su podnijeli da smo sestra i ja s 15 godina otišle od kuće, ali ja ne bih podnijela da moja kći nije sa mnom. Sigurno ću podržati njezinu potrebu da se za koju godinu osamostali, sviđalo se to meni ili ne. No, ona zna da su joj moja vrata uvijek otvorena, da ne postoji pogreška u životu koju joj ne bih pomogla ispraviti, i što god joj se dogodilo, bit ću uz nju. Moja je majka sa mnom prošla i moju rastavu, zajedno smo bile kad nas je zadesila strašna tragedija. Da nismo imale jedna drugu kad je Ena poginula, poludjele bismo od boli.

Je li bilo teško prihvatiti činjenicu da se vaš šurjak Josip Radeljak nakon Enine smrti oženio Vlatkom Pokos? – Da Ene nema – s tom se činjenicom ne mogu pomiriti. A sve ostalo je sekundarno. Što se promijenilo u vašem odnosu s obitelji Radeljak otkad Vlatka Pokos više nije u toj obitelji? – Mnogo toga.

Jeste li s bivšim šurjakom uopće razgovarali o novonastaloj situaciji? – Jesam, kako da ne, on je otac moje nećakinje, i to je nešto što nas zauvijek veže, i muž moje sestre. Ena ga je jako voljela. Htjela bih biti uz njega, jer mi je stalo da bude što bolje, da je što mirniji, da je zdrav, da poživi. Sve to – dugovječnost, zdravlje, mir – želim i ocu svoga djeteta. Josip je u specifičnoj situaciji, nosi veliku odgovornost jer je Lana izgubila mamu. Apsolutno mi je stalo da kakav-takav mir uđe u njegov život, iako znam da ne može u potpunosti.

Jeste li s Vlatkom Pokos, dok je živjela s Josipom Radeljakom, ikad našli zajednički jezik? – Nismo se otprije poznavale, a naša druženja bila su isključivo uvjetovana viđanjem male Lane. Nikad se nismo našle same na kavi. Isto tako, nikad s Lanom nisam mogla biti nasamo, uvijek je ona bila prisutna.

Jeste li ikad primijetili da postoje neki ozbiljniji problemi između Vlatke i male Lane? – Rekla sam joj da je prestroga prema Lani, ali da je ona sad s Lanom, i da se ja ne mogu upletati. Dijete se ne može “razvlačiti”, jer kao što se kaže “sto baba, kilavo dijete”. Nikada nisam pokušala napraviti nešto što ne bih poželjela i vlastitom djetetu. Vlatka nije Lanina majka, a žena koja nije rodila dijete koje odgaja ima prema njemu još veću odgovornost. To nije nimalo lako, no ne smije se ponašati onako kako se majka ne bi ponašala. Kad je nesređena situacija u obitelji, vrlo je teško imati strpljenja s djetetom koje nije vaše. U takvoj se situaciji, na žalost, dogode i neželjeni postupci, kao što su udarci. Kako često viđate sedmogodišnju nećakinju Lanu? – Kad god mogu i kad je Lana slobodna. Ona je čudesno dijete, izuzetno je inteligentna i potpuno svoja. Naša princeza napokon je sretna s ocem, bratom, bakom, kumom… Okružena je ljubavlju i pažnjom koja joj je posebno potrebna nakon ružnog razdoblja kroz koje je prolazila potkraj školske godine.

Koliko su bliske vaša kći Maja Lena i devet godina mlađa Lana? – Njih se dvije naprosto obožavaju. Subotom su znale otići u dječje kazalište, a neki dan je Lana s bakom došla buditi Maju Lenu koja je dokasno učila. Kako je moja kći bila veoma vezana za Enu, od prvog dana je između Lane i Maje Lene posebna bliskost. Moja kći je svjesna koliko je ona bitna u Laninom životu. Voli je s posebnom nježnošću, koja i mene katkad zadivi. Kad nešto kupujemo, uvijek misli koju će sitnicu kupiti sestrični, bile to obične čarapice ili ružičasti fluorescentni flomasteri. Kad su njih dvije zajedno, nitko drugi ne postoji. Lana gleda kako se Maja Lena šminka, a neki dan joj je uvila kosu i napravila frizuru.

Kako komentirate Vlatkin blog na kojem je napisala, a citirale su i neke novine: “Umorna sam od raznih alkoholičarki i nimfomanki koje se usuđuju analizirati moj odnos prema, za mene dosad najvažnijoj osobi u životu – a to je moja Lana. Iste su Lanu u posljednjih pet godina vidjele otprilike toliko puta. One dijele savjete dok ih napuštaju vlastita djeca sa strašnim problemima poput narkomanije, a ni promiskuitet nije neka lijepa osobina, osobito kad ste u tinedžerskoj dobi.” – Na ovo se mogu samo nasmijati. Da nije tužno, bilo bi komično. Ne znam o kome je tu riječ. Nedostojno bilo koga. Ne znam na koga uopće misli, je li to ona uopće napisala… Zar ćemo se razgovarati na tom nivou? Mislim da je to istup nesretne osobe, zbog svega što joj se događa i što je napravila. Ona je naprosto izbačena iz emotivne ravnoteže. A iz psihologije je poznato da pričajući o drugima, zapravo govorimo o sebi. Što možete reći o novoj vezi Vlatke Pokos s mlađim muškarcem kojom se javno hvali, iako je službeno još u braku? – To uopće ne bih komentirala. Tko je ona meni? To je njezina stvar. To su zasigurno situacije u kojima se ne bih nikad voljela naći. Riječ je o očitoj emotivnoj nesređenosti. Želim joj svako dobro, neka ide s Božjim blagoslovom.

Razlazi su, kad je među supružnicima velika razlika u godinama, najčešće vrlo burni. Je li novac najvažniji razlog neslaganja? – To su uvijek vrlo specifične situacije. Konačno, Josip Radeljak je od 1. lipnja Vlatki Pokos unajmio stan u Ilici od 86 četvornih metara, za 700 eura mjesečne najamnine. Na svoje oči sam vidjela ugovor o najmu. Zašto se nije željela useliti u taj stan, to pitajte nju. Ja samo iznosim činjenice, a to su da je Josip prešao preko prijevare, unajmio joj stan i vratio sve stvari. To što nije mogao prijeći preko odnosa prema Lani, sasvim je razumljivo.

Zašto ste ipak o svemu tome odlučili progovoriti? – Govorim o činjenicama, a dokumenti mogu potkrijepiti moje riječi: vidjela sam ugovor o najmu stana na Vlatkino ime i popis stvari koje su još potkraj svibnja, po javnom bilježniku, poslane njezinoj prijateljici Renati Vučić, pa ih može preuzeti. Ove provjerene informacije iznosim zbog svoje sestre i nećakinje. I zbog istine. Imali smo Josip i ja, priznajem, nesuglasica. Nakon Enine pogibije svi smo bili izbezumljeni od boli. Govorim ovo zbog svog, zbog Eninog, zbog Laninog i zbog Josipovog obraza. Jer, niti jedan razvod nije lagan, a neki su i teži, osobito kad su javni.

Kako se vaša majka nosi s cijelom ovom situacijom? – Kao i u svim situacijama do sada – dostojanstveno.

Jagoda Zamoda