Spremna za novu ljubav

Usprkos astmi, koja već godinama prijeti njezinoj sportskoj karijeri, široki osmijeh je zaštitni znak 22-godišnje riječke skijašice Ane Jelušić. Naviknula se živjeti s tegobama zbog kojih počesto utrku završi u kolima Hitne pomoći, ne boji se kad ode nekamo gdje nema bolnice, jer svoju “priručnu apoteku” uvijek nosi sa sobom, a i vječiti je optimist pa nikad ne razmišlja o ružnim stvarima koje bi joj se mogle dogoditi.

Radije se usredotoči na utrku i na lijepe misli o dobroj vožnji i još boljem plasmanu. Skijašica kojoj je bilo samo 14 godina kad je 2001. u austrijskom Soldenu odvozila svoju prvu utrku u Svjetskom kupu, a godinu dana kasnije bila i najmlađa na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju, danas je deveta slalomašica svijeta. Dvije trećine godine provodi na skijalištima i pripremama, ali čvrsto vjeruje da će joj se ta žrtva isplatiti.

– Radim posao koji volim, dobro mi ide, pa kako da ne budem vedra – kaže Ana Jelušić s kojom smo razgovarali u opatijskom Hemingway baru. Za četverodnevnog boravka u rodnoj Rijeci, gdje stanuje s majkom, poduzetnicom Adrianom Mikuličić, Ana Jelušić je uspjela vidjeti prijatelje, baku Neviju i polubraću Petra i Tomu, ali ne i oca Leonarda, s kojim je odličnim odnosima, ali kako je on pomorac, rijetko se dogodi da su u Rijeci u isto vrijeme.

Je li vam disciplina usađena odgojem ili treningom? – Kombinacijom odgoja i treninga. Kad sam bila mala, moja je mama imala pet zlatnih pravila kojih sam se trebala pridržavati: u svakom trenutku je željela znati gdje sam, s kim sam i kad ću se vratiti kući, a od mene je očekivala i da budem pristojna i točna, te uredno odradim svoje obaveze na nastavi i treningu. Nije trpjela izlike tipa “napravit ću to poslije”. A u sportu sam od druge godine života i tu je raspored vrlo jasan i čvrst. Kao što se drugi ljudi ujutro dižu da odu na posao, tako i ja već godinama rano ustajem zbog treninga.

Je li vam dnevni ritam isti i kad niste na skijalištu? – Ne volim se buditi rano i ako ujutro nemam obaveza, rado ću dulje ostati u krevetu. Ali nikad dulje od devet sati. Takav mi je bioritam. Obično se probudim već u sedam i natjeram se još malo ostati u krevetu. Po tome sam atipična 22-godišnjakinja. Nekoliko puta sam u devet ujutro počela nazivati frendove: sve sam ih probudila.

Imate li mnogo prijatelja u Rijeci? – Moj krug prijatelja je uzak, ali su to ljudi kojima apsolutno vjerujem. Upoznala sam ih u srednjoj školi i s njima mogu podijeliti i radost i tugu. Imam vrlo malo slobodnog vremena pa niti ne mogu održavati društvene kontakte kakve bih željela.

Zašto još živite s majkom? – Doma provodim tridesetak dana i stvarno bi bilo smiješno da imam svoj stan koji bi stalno zjapio prazan. No, u bližoj budućnosti svakako ću ga kupiti. Ne namjeravam do četrdesete biti s mamom. Niti bi ona to željela.

Z ašto volite Rijeku? – Zato jer je na moru. Prvo kad se probudim i izađem na naš balkon, udahnem morski zrak i uživam u pogledu na Cres i Krk. Moj jedini uvjet kad smo kupovale stan bio je da se vidi more.

Jeste li ponekad depresivni u planinama? – Nisam depresivna, ali imam boljih i lošijih dana. Najgore mi je kad me frendice u dva ujutro zovu s tuluma i žale što nisam s njima. No, svjesna sam da će mi karijera trajati još svega nekoliko godina, pa ne žalim što sam propustila neke stvari koje prolaze ostali tinejdžeri. Ponekad mi je teško, ali niti u jednom trenutku nisam pomislila da želim biti negdje drugdje.

Hoćete li sa skijanjem osigurati egzistenciju? – Ne vjerujem. Još nisam toliko dobra, ne vozim sve discipline, niti je skijanje sport u kojem se vrti toliko love… Osim toga, ne namjeravam nakon svršetka karijere dići sve četiri u zrak, sigurno ću nešto raditi.

Zbog čega ste prekinuli studij u Americi i prebacili se u Rijeku? – Mnogo mi je jednostavnije polagati ispite doma, nego cijelo ljeto provoditi u Americi. Tim više što su mi u Rijeci priznali ispite koje sam položila na Santa Rosa Collegeu u Santa Cruzu. Studiram logistiku i menadžment na riječkoj Poslovnoj akademiji, ali nemam jasnu ideju što bih s time mogla raditi.

Kad stignete učiti? – Preko godine skupljam skripte i literaturu, a počinjem učiti kad završi natjecateljska sezona. Iz iskustva znam da nije dobro raspršiti pažnju na veći broj stvari: tada vjerojatno nijednu nećete pošteno napraviti.

Je li vam operacija sinusa olakšala probleme s astmom? – Protiv astme sam iskušala sve moguće terapije: i lijekove i bioenergetske tretmane, a na kraju sam operirala i sinuse. Sve to mi pomaže, ali ništa nije riješilo problem: bolest je još tu, nekad mi je bolje, nekad gore. Najgore mi je bilo lani nakon sljemenske utrke, kad sam završila u bolnici jer između dva iskašljaja nisam uspijevala uhvatiti dah. U tako katastrofalnom stanju završila sam na bioenergetskom tretmanu kod Zdenka Domančića u Kranjskoj Gori. I stvarno mi je pomogao: prestala sam kašljati i smanjila sam količinu lijekova koje redovito moram uzimati. Super mi je što mu se mogu javiti kad god mi je loše. Liječnici su govorili da bi operacija sinusa mogla definitivno riješiti problem, ali nije. Najgore je što nikad ne znam kad će me uloviti kašalj i koliko će trajati.

Uhvati li vas panika u tim trenucima? – Sa sobom uvijek nosim lijekove, pumpice, naučila sam kako se smiriti, kako sjesti, otvoriti dišne putove, iako je panika tipična ljudska reakcija kad pet puta bezuspješno pokušate udahnuti. No, to samo pogoršava stanje.

Jedina ste u obitelji s tim problemom? – Moj mlađi polubrat isto tako ima problema s astmom, ali su njegovi simptomi daleko blaži nego moji. Liječnici tvrde da ne bih ni znala da sam astmašica da nisam profesionalna sportašica. Vjerojatno bih se samo malo jače uspuhala penjući se po stubama. Meni su simptomi izraženiji jer pod punim opterećenjem treniram na temperaturama od minus dvadeset.

Jeste li zbog bolesti odustali od drugih disciplina osim slaloma? – Više ne vozim veleslalom, jer nakon svake utrke tri dana nisam mogla oči sklopiti od kašlja i morala sam se, doslovce, kljukati lijekovima da preživim dan. I sve to za nekoliko bodova u Svjetskom kupu. Ne dolazi u obzir, zdravlje mi je na prvom mjestu.

Tko su vam najbolji prijatelji u reprezentaciji? – Najbolja sam s Nikom Fleiss i Natkom Zrnčićem Dimom, s kojim sam odrasla. Super nam je kad smo skupa. S Janicom sam se sprijateljila otkako je prestala skijati. Prije smo se rijetko viđale, a i pet godina starija je od mene, pa mi je Nika nekako i po godinama bliža. Ali kad god sam u Rijeci, javim se Janici i odemo na kavu.

Jedna ste od rijetkih koja je imala razumijevanja za Janičinu odluku o prestanku skijanja. – Nitko nema pravo osuđivati njezinu odluku: nakon toliko ozljeda, žrtvovanja i uspjeha, njezini prioriteti su se promijenili. Zašto da se dalje muči, svako jutro ustaje s bolovima i riskira da ponovno završi na operacijskom stolu, kad je ionako osvojila sve što se može osvojiti. Skidam joj kapu što je imala hrabrosti to učiniti na vrhuncu, kad je bila najbolja. Janica je prava faca.

U kakvim ste odnosima s polubraćom Petrom i Tomom, očevom djecom iz drugog braka? – Dobrim. Dečki obavezno prate Snježnu kraljicu na Sljemenu. I s tatom sam u dobrim odnosima, ali se rijetko vidimo: on je pomorac, pa se rijetko istovremeno zateknemo zajedno u Rijeci. Kad sam bila mala, bila sam i dulje kod njega: i mama s njim normalno razgovara. Ja sam sretno dijete razvedenih roditelja.

Kako zovete svog trenera Zorana Sobola, koji je već godinama u vezi s vašom majkom? – Zoki. On mi je poput oca, možda i više od toga, a tata ga zovem samo iznimno, da ne trebam drugima pola sata objašnjavati naš komplicirani odnos.

Je li Zoran Sobol zacrtao vaš sportski put? – Da. Zoki me naučio skijati, bio mi je prvi trener u klubu i reprezentaciji, a kasnije je preuzeo isključivu brigu o meni. Mislim da će tako ostati do kraja moje karijere. Zoki je predvidio moju pobjedu na Topolinu, najvažnijem dječjem natjecanju, ulazak u Svjetski kup i nastup na Olimpijskim igrama. Zokijevi planovi zacrtani su do 2014.

Po krhkoj konstituciji odudarate od većine skijašica: je li vam to problem? – Sigurno sam među najsitnijima, pa sam svoj način skijanja prilagodila konstituciji: ili ću dobiti 15 kilograma pa se smiriti ili ću nastaviti divljati na stazi.

Gdje ste naučili talijanski? – Talijanski sam naučila prije hrvatskog. Dosta vremena sam provodila s nonom Nevijom, Fiumankom, s kojom i danas pričam talijanski. Išla sam u talijanski vrtić i osnovnu školu, pa sam do 14. godine razgovarala isključivo talijanski. Osim na skijanju.

Koja su vam najdraža mjesta za izlaske? – Rokerska mjesta kao što su bili nekadašnji klubovi Točka i Buka, no posljednjih godina uglavnom se družimo po stanovima i privatnim feštama.

Koji vam je najdraži bend? – Mandrili iz Rijeke, te dečke znam otprije, a odrasla sam uz ploče Leta 3 i Damira Urbana.

Što vam je najveći gušt? – Piti kavu na svom balkonu na suncu, znajući da nemam drugih obaveza. Volim i putovati, bez obzira što sam stalno na putu: nakon pet dana u Rijeci, ulovi me nervoza i moram se spakirati i otići makar do Krka, gdje imamo apartmančić.

Kakvi ste u shoppingu? – Impulzivna, no radije ću kupiti deset dobrih komada odjeće, nego stotinu krpa koje nikad neću odjenuti. Odjeću kupujem na putovanjima, jer tako izbjegnem da još pet cura na ulici ima istu garderobu kao i ja, što mi užasno smeta.Volim se dotjerati i našminkati, ali to napravim nekoliko puta u godini. Dvjesto i pedeset dana godišnje sam u trenirci, a vrhunac stila na skijanju su traperice i majica. A kad našminkana siđem na večeru, što se dogodi triput mjesečno, svi kolege iz ekipe me zadirkuju.

Što uvijek mora biti u vašoj kozmetičkoj torbici? – Olovka za oči, maskara, sjajilo i korektor.

Jeste li još u vezi s finskim skijašem Marcusom Sandellom? – Trenutačno se odmaram od veze. Ali ako naleti netko vrijedan truda, zašto ne.

Prilaze li vam mladići? – Gdje da mi priđu?! U Svjetskom kupu okružena sam skijašicama i njihovim trenerima.

Imate li svoj tip muškarca? – Svi moji dečki imali su veze sa sportom i razumjeli su moje sportske obaveze, što mi je najbitnije. Nisu padali u nesvijest kad bih negdje morala produljiti boravak dva dana ili im se ponekad ne bih stigla javiti. Važan mi je i fizički izgled, ali nije presudan. Ako s nekim ne mogu progovoriti četiri riječi, kakvog smisla ima takva veza.

Koji su vaši rituali uoči natjecanja? – I ja sam, kao i ostali sportaši, prilično praznovjerna. Večer uoči natjecanja po posebnom redoslijedu pripremim opremu, imam svoje sretne komade odjeće, a neko vrijeme sam bojila nokte u crveno protiv uroka, kao što to čini Blanka Vlašić. A najvažnija je Zokijeva pusa u kacigu: bez nje ne izlazim na start.

Kakav je osjećaj kad ostvarite dobar rezultat? – Fenomenalan. U tom trenutku znate da su vam se sav trud i muka isplatili. Teško se svaki dan truditi i davati maksimum, ako nema rezultata. Nadam da ću se uskoro, kad se još neke stvari poslože, početi pobjeđivati i neko se vrijeme kontinuirano zadržati na vrhu. Da ne mislim da mogu pobijediti, sigurno ne bih više skijala.

Kruno Petrinović