Sreća čeka na Ekvatoru

Da mi je netko prije pet godina rekao kako će Kenija danas biti moja najveća ljubav, slatko bih se nasmijala ili bih mu, onako po zagorski, rekla: “Kaj si ti ponorel?” No, kako život piše najnevjerojatnije romane, tako je i mene – začudnom igrom sudbine – u najbolnijim i najtežim trenucima vezao za tu čudesnu afričku zemlju koju presijeca ekvator. A nakon ovog posljednjeg, već osmog, povratka iz nje, shvatila sam da ću ondje jednog dana, možda, stvoriti i svoj drugi dom.

Prvi posjet Crnom kontinentu dogodio mi se posve slučajno. Kad sam 2002. u prometnoj nesreći izgubila voljenu osobu, srušio mi se cijeli svijet. U tom trenutku život mi je stao, sve je stalo… Stala je i moja popularna zabavno-glazbena emisija Do zvijezda zajedno, jer nisam mogla ni govoriti. Stalno sam se pitala zašto mi se to moralo dogoditi, zašto baš meni. U tim danima i mjesecima ništa mi nije imalo smisla: željela sam nestati, biti daleko od svih i od stvarnosti koju nisam mogla prihvatiti. I tako sam jedno popodne, potpuno shrvana, besciljno hodajući gradom, u izlogu turističke agencije vidjela reklamu za putovanje u Keniju. U sekundi sam shvatila da je to “dovoljno daleko”, i od Zagreba i od rodne Krapine, i da tamo, na drugom kontinentu, neću sresti nikoga tko će me pitati što mi je, kako sam i kako sam sve to preživjela.

Hakuna matata

No, nakon slijetanja u Mombasu, drugi po veličini kenijski grad, na obali Indijskog oceana, uslijedio je novi šok: duge bijele plaže, kristalno tirkizno more, tropski vrtovi… pa to je trebao biti moj medeni mjesec! Ponovo sam zaplakala i shvatila da me ista igra sudbine “namjerno” dovela upravo tamo, na mjesto iz mojih djevojačkih snova. Tada još nisam bila svjesna koliko je istine u onoj biblijskoj “Bog ti zatvori jedna vrata kako bi ti otvorio druga”.

Jer svijet koji sam poznavala jedino iz dokumentaraca, najednom je bio preda mnom, stvaran. “Bože, zar je to moguće: ne živjeti ovako, već ovako preživjeti”, pitala sam se dok sam na putu do hotela gledala potresne slike bijede. A onda, novi šok: ti ljudi koji vode borbu s pukim preživljavanjem puni su životne radosti i optimizam, s vječitim s osmijehom na licu. “Kako uspijevate”, stalno sam ih pitala, a oni bi mi, uz osmijeh, dakako, odmahnuvši rukom rekli: “Hakuna matata”. No, to nije samo slogan iz Disneyeva crtića “Kralj lavova”, već životni moto koji se u Keniji čuje na svakom koraku, a u prijevodu sa svahilija znači “nema problema”.

Nakon kratkog vremena možda i povjerujete da ste u zemlji u kojoj zaista “nema problema”. Taj svijet uistinu živi uz hakuna matata i pole pole (polako, polako), strpljivo čekajući bolje dane. I tako mi je kenijska životna filozofija počela vraćati snagu i želju za životom.

Nakon prvog susreta s Kenijom i povratka u Zagreb pitali su me što mi se dogodilo: njihov me osmijeh zarazio i ostao na mom licu. Teško mi je bilo prepričati sve što sam vidjela. Osjetila sam jedan drugi svijet, shvatila da se mi ovdje često zamaramo potpuno nebitnim stvarima, gubimo živce zbog sitnica umjesto da se prepustimo životu i uživamo u svakom novom danu i iznenađenjima koje nam on nosi. Od tada su mi i život i posao u Zagrebu postali mnogo ljepši i lakši – dok čekam godišnji odmor i novi odlazak u Keniju. Danas ondje već imam mnogo prijatelja. Ne samo Kenijaca već i nekoliko Hrvata sa stalnom kenijskom adresom, poput Zagrepčanina Igora Mejaškog koji više od 23 godine živi i radi u Mombasi, u svom ekskluzivnom centru za vodene sportove. Dok me na plaži Diana (južni dio Mombase, gdje su Angelina Jolie i Brad Pitt kupili kuću) čekaju prijatelji Slovenci, bračni par Roman Biondić i Nevenka Lepenik, s već šest godina “kenijskog životnog staža”, i s kćerkicom Anom koja je rođena u toj zemlji. Dođem im kao glasnik iz domovine, sa stručkom mirisne hvarske lavande i gomilom CD-a hrvatske glazbe (među kojima su klape obvezne) i pokojim pismom od rodbine i prijatelja iz mladosti… Često me, doduše, na aerodromu i “kazne” zbog prekoračenja dopuštene težine prtljage, ali radost koja me čeka u Keniji nema cijene.

Zbunjeni mojim čestim odlascima preko ekvatora, mnogi su pomislili da je u pitanju ljubav. Točno je, zaljubljena sam, ali u Keniju, životnu radost njezinih stanovnika, toplu suhu klimu koja mi savršeno odgovara. Do obvezne točke obilaska za svakog mog boravka, Mombase, ponovno me doveo slučaj. Dok sam žurila ukrcati se u matatu, kombi u službi javnog gradskog prijevoza, nisam primijetila dječaka koji je pokušavao sa mnom uhvatiti korak. Samo sam čula njegove riječi izgovorene na odličnom engleskom, koji se kao službeni jezik počne učiti već u vrtiću: “Hej, nećeš me ni pogledati, a kamoli razgovarati sa mnom, samo zato što sam crn i prašnjav, a ti bogata bjelkinja”. Od šoka sam jedino uspjela pustiti šiber-vrata matatua, kako me ne bi odvukao po ulici, i pokušavala povjerovati u to što sam čula. Pitala sam ga zašto mi je to rekao. Očito se i on prepao mog prestravljenog pogleda pa smo sve riješili uz coca-colu, prvu u njegovom petogodišnjem životu, i smijeh kad je pokušavao otkriti čemu služi slamka u boci.

Mali John, jer svi oni, uz afrička imena, imaju i zapadnjačka, bio je stanovnik sirotišta sela Shanzu, koje se nalazi blizu velikih hotela i resorta. Brojni turisti slijevaju se živopisnim i sigurnim ulicama u potrazi za što originalnijim suvenirom, a djeca živa, znatiželjna… I nije se jednom dogodilo da budu otjerana, opsovana, čak gađana bombonima… Teško mi je bilo vjerovati u te priče o ljudima s civiliziranog Zapada dok se i sama, na žalost, nisam uvjerila u njihovu istinitost. I tako je mali John pristao odvesti me i pokazati mi svoj dom. Susret s malim prestrašenim licima bio mi je strahovito emotivan: čak sam se i rasplakala kad me jedna djevojčica željela dodirnuti vjerujući da će time njezina koža postati svjetlija….

Znam da ne mogu svima pomoći, ali niti jedan moj dolazak u Mombasu ne prođe bez posjeta tom sirotištu. Pogotovo kad sam prije dvije godine ugledala novog stanovnika – dvogodišnjeg Seasona. Nisam znala da boluje od astme. Iako mislimo da u Africi ničeg nema, medicinska skrb na zavidnoj je razini, no zbog siromaštva mnogima je to nedostupno pa banalne bolesti, poput gripe i upale pluća, odnose živote. Season danas ima sve potrebne lijekove i sa svojih 25 malih cimera u sobici od samo nekoliko četvornih metara mirno spava – zaštićen mrežicom protiv komaraca. A ona stoji pet eura! To je pravo bogatstvo zna li se da je prosječna kenijska plaća oko 30 eura, ako ste uopće među sretnicima koji ondje mogu raditi bilo kakav posao.

Neshvatljivu računicu preživljavanja detaljnije mi je objasnio Nijemac Bernd Awermann, osnivač škole u Kanamai, selu u okolici Mombase, koju pohađa dvjestotinjak učenika, na taj način maknutih s ulice. Uz pomoć organizacije Kenihilfe e.v., Awermann se nesebično bori za sigurnu i zdravu budućnost tih sirotih mališana. Zahvaljujući tom poznanstvu, osjetila sam što zapravo za djecu u Africi znači škola: ona je mnogo više od stjecanja znanja i od igre. Za mnoge je to mjesto gdje ih čeka topli obrok, mnogima i jedini u danu. Za 12 eura, što bi bilo oko stotinjak kuna, kuharica pripremi topli obrok za dvjestotinjak učenika škole pod drvetom manga. Njihova radost nad novim olovkama, bojicama, školskim odorama sašivenima kod seoskog krojača, može vas doslovno rasplakati. Te velike oči koje u čudu upijaju svaku riječ iz priče o njima neshvatljivom zapadnjačkom svijetu nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Zahvalna sam Berndu što su me prihvatili kao povremenog volontera, pri svakom dolasku u Mombasu.

Cijelo selo na ispraćaju

Sretna sam i zato što će uskoro biti gotov novi projekt u koji sam uključena: mali medicinski centar za djecu zaraženu virusom side. Ne bojim se side – ona se ne prenosi zrakom. Znam da ne mogu promijeniti svijet, ali biti dio malih pomaka, kako bi nam svima bilo bar malo bolje, to me čini potpunom i sretnom. Pa sreća je jedina stvar koju možemo dati drugima, a da je i sami nemamo.

Svaki moj boravak u Africi prepun je doživljaja, susreta s nepoznatim običajima. Kad sam, na primjer, prvi put posjetila obitelji Ngumbao, nisam nosila finu bocu vina, već šećer, sol, brašno, sapun…. Na odlasku me, na moje veliko iznenađenje, nekoliko kilometara pratilo cijelo selo. Nijedan moj odlazak do Kilimandžara ne prođe bez posjeta mjestu u kojem je, u svom šatoru, svojedobno živio veliki Ernest Hemingway pišući “Snjegovi Kilimandžara” i “Ispod Kilimandžara”. Priču posmrtno objavljenu. Tko zna, možda je vrijeme za nekog novog Hemingwaya.

Posebno poglavlje svakako pripada plemenu Massai. Svaki novi susret s tim nomadima, koji i dalje ignoriraju granice Kenije i Tanzanije, u meni budi još veće poštovanje prema različitostima. Danas me u Keniji dočekuju s riječima “Dobro došla kući, Mama Afrika” ili “Malaika”. Sve ove godine napredujem u učenju svahilija. No, u posljednjoj lekciji ostala sam posramljena: poznavajući pjesmu “Malaika” živjela sam u uvjerenju kako je to ime djevojke. Pravo značenje te riječi je – anđeo.

Dugo im, naime, nisam govorila što radim – poznavajući moć medija i njihovu fascinaciju televizijom. No, kad su na kraju saznali, iznenadila me i do suza nasmijala afrička percepcija televizije: “Aha, ti si ona koja čita vijesti”. Iako je iza mene deset godina televizijskog i radijskog staža u glazbenim vodama, Afrika je – bar mi tako kažu oni prijatelji i kolege do čijeg mišljenja držim – otkrila još jedan talent male “prgave” Zagorke iz Krapine. Nakon serijala od 15 malih kenijskih reportaža – kojih se, kažu mi mjerodavni na HTV-u, ne bi posramio ni veliki BBC – moj snimatelj Teo Goričanec i ja nećemo ostati dužni brojnim gledateljima čije je zanimanje još povećalo našu želju da otkrijemo i druge dijelove Afrike. Poput Zanzibara, koji sam posjetila proteklog kolovoza, te Ugande, Malavija, Gambije, Namibije i drugih kutaka čarobnih zemalja Crnog kontinenta koje naš krapinsko-varaždinski TV tandem namjerava posjetiti i snimiti.

Krov od palmina lišća

Urođena gostoljubivost i poštovanje, bez obzira na vjersku ili rasnu pripadnost, ljubav prema bližnjemu i obitelji kao svetinji, dodatno su me vezale za Afriku, toliko da čak razmišljam o kupnji malog zemljišta na kojem bih izgradila kućicu ili kupnji kućice s obvezatnim makutijem, krovom od palmina lišća. Na to me, naime, “žestoko” nagovaraju svi moji kenijski prijatelji, potičući me činjenicom da se na obalnom pojasu Mombase kućica od 50-ak četvornih metara može kupiti već za 15.000 do 20.000 eura, a sagraditi i za samo 5000 ili 6000 eura, što je u nas cijena jednog polovnog auta. Dok sam u Hrvatskoj, tu bih kućicu, predlažu mi moji prijatelji, mogla iznajmljivati “ovakvima kao što sam ja”. I tako do mirovine koju bih provodila u kraju s 300 sunčanih dana u godini. A i tradicionalna kenijska ženska odjeća – marame leso ili kikoyi – i ručno izrađene japanke od gume, kože i perlica, udobnije su od najskupljih štikli. Uostalom, tko zna. Kolege s HTV-a, gdje radim punih deset godina, u šali mi kažu da bih u Mombasi već mogla otvoriti i dopisništvo, na što im ja uz osmijeh odgovaram: “Hakuna matata”. Da, hakuna matata. Jer, ako vjerujete u svoje snove – ili kako bi rekli moji Kenijci a minimungu, što znači “ne gubi vjeru u sebe i Boga” – slučajnost, dobra volja i život dat će vam priliku. I zato samo – pole, pole.