Sreća je u vlastitom krevetu

Na kraju stare ili na početku nove godine novine su pune kojekakvih proročanstava, gledanja u budućnost, savjeta gatara ili vještih horoskopkinja koje sve čine da nas uvjere kako je ono što one kažu – tako i nikako drugačije! Začudo, osim rijetkih, što je, možda, i dobro, malo je onih koje su “toliko zle” da najavljuju baš velike tragedije, smrti ili propast iz koje bi se uopće malo tko mogao izvući. Očito mnoge od njih znaju “koliko znaju” pa ne žele nikom zagorčiti ionako ne baš lagan život. Uvijek sam se pitala zašto ipak velik broj ljudi, barem jednom u životu, potraži njihovu “pomoć”, zar doista vjeruju da će saznati – nemoguće? Zanimljivo je analizirati kad takve “nadnaravne žene ili muškarci” imaju najveću prođu. Onda kad je onima koji ih traže – najteže.

A to je poslije ratova, poplava, sveopće neimaštine ili prevelike boli, onda kad gubimo, kako je rekao jedan švicarski psihijatar, snagu da se sami uhvatimo u koštac s nedaćama koje su nas snašle. Najviše onda kad nas ostavi ljubav, a mi smo vjerovali da je ona – vječna. Jasno je da sve ono što privlači pozornost ljudi, mora biti i predmetom ozbiljnih socioloških analiza, pa tako i sve te pojave. Iako nisu u klasičnom smislu opasne, ipak ljudima ne čine dobro. Pa čak kad im i dobro najavljuju. Jer, nema ništa gore nego nekome tko pati, tko je izgubljen, ostavljen, zanemaren, koga treba uputiti u borbu, zamagliti sve to nekakvom preporukom – kako ga u skoroj budućnosti čekaju “med i mlijeko”. To niti može niti smije biti put k rješavanju briga koje nameće podgrijavanje lažnih nada i gubljenje vjere u samog sebe. Bilo bi nepošteno tvrditi da samo oni “primitivni” traže pomoć vidovnjaka ili vračara, ali ipak mnogo toga ovisi o stupnju odgoja, obrazovanja pa i sredine u kojoj netko obitava ili tek povremeno navraća. S druge strane, ne možemo i ne smijemo reći “to su gluposti, nas to ne zanima”. Čini se da ni ovdje nije došlo do prave i zajedničke akcije znanosti i sredstava informiranja. Ako se nešto i počne, onda tu ima svega, a najviše – senzacionalizma.

U zadnje vrijeme strana štampa diže halabuku protiv vidovnjaka, nadriliječnika i tarotista, jer kažu da oni zarađuju velik novac na ljudskoj nesreći. Naime, ljudi svoj biološki nagon za opstankom pokušavaju održati hvatajući se “za slamku”. Prodaju se nade i lažna obećanja, komercijalizira se baš taj nagon za održanjem, korodirana savjest udružuje se s primitivnom naivnošću i niskim strastima i sve to najčešće pod lažnom parolom – pomoći ljudima. Utoliko je sve to opasnije, tužnije i nehumanije. Vidovnjacima i tarotašima, kad bi se mene pitalo, zabranila bih da daju konkretne savjete, pogotovo one koji su iluzionistički jer otupljuju oštricu borbe koja ipak može rezultirati boljitkom. Ne znam bih li se nasmijala ili bih se rastužila kad se sjetim Melanije, pedesetogodišnjakinje, koja je s Deanom bila u braku 28 godina. Imali su troje odrasle djece, pa čak i dvoje unučadi. Dean, istih godina, marljiv dobar čovjek, veoma zaokupljen poslom, nije Melaniji više pružao niti onu ljubav, a niti strast kao prije. A ona je bila u godinama kad je krv “još vrela”, čak na momente i jače cirkulira, a osjetila se zapuštenom, zapostavljenom pa i jadnom. Imala je sve i ništa, kako bi govorila, ali tražila je i težila za “onim nekad”. Jedna joj je znanica preporučila da ode k ženi koja “pogađa” sve, ali i savjetuje što joj je činiti da se sve vrati u “nekadašnje stanje”. Pomalo izgubljena, a vjerujući da bi joj i to moglo pomoći, ako ništa drugo ono da čuje što treba učiniti da “vrati izgubljenu strast”, uputila se k toj “čudotvorki”. Ova ju je dočekala u specifičnom okružju koje je pojačavalo dojam mističnosti i sve je moglo krenuti… Prije nego se obrela kod te vračare, upoznala je na jednom koncertu vrlo zgodnog mlađeg čovjeka i zakazala je s njim sastanak za sljedeću subotu. I to ju je, pored ostaloga, brinulo. Majka, baka i supruga učinila je nešto što baš i nije previše dostojno. Bojala se skandala, ali bila je željna ljubavi, uzbuđenja pa i samo lijepih riječi.

Vračara joj je rekla jasno i glasno: “Vidim uz vas neku novu ljubav, a doma vas čeka dosadan stari muž. Karte vam savjetuju da prihvatite tu novu ljubav, jer je to sreća koju ste tako dugo i željno čekali. On je zaljubljen u vas i koliko vidim, najbolje ćete učiniti ako se posvetite tome što vam se pruža. Nitko vas nema prava prisiljavati da cijeli život potratite, da si dosađujete i da ne znate što bi uopće sa sobom. Vrijeme je da svoj život učinite onakvim kakav zaslužujete.” Melaniji ništa više nije trebalo. Presretna je napustila “vračarsku jazbinu”. Sljedeću subotu došla je na sastanak s velikom nadom i vjerom, očekujući onakvu vezu kakvu joj je i vračara rekla da će biti. Taj njezin, još ne ljubavnik, ali čovjek koji je uzburkao njezino srce, došao je s cvijećem, iskoristio njezinu ushićenost i sve je završio ondje gdje je on i planirao – u nekom motelu na krevetu! Bilo je nešto što je ona sama nazvala nezaboravnim. Za nekoliko dana su se opet sastali, ali sad ju je najprije odveo na večeru. Znao je taj kako treba sa ženama! No, kad je trebalo večeru platiti, otkrio je da nema kod sebe svoj novčanik. Melanija je bez riječi platila, sretna što je uz čovjeka koji ju je vratio u mladost. Usne su joj bridjele još od prošlotjednih poljubaca, a sve se u njoj uskomešalo kad se sjetila što joj još večeras slijedi. Pa tko da se brine o tih pišljivih nekoliko novčića! Umio je ono što njezin Dean nije ni kad je mislila da je najzaljubljenija u nj. Vrhunac se zbio kad joj je te večeri predložio da uopće ne čeka rastavu, neka se odmah preseli k njemu. Onako, usput, samo je rekao da bi morao malo urediti svoju kuću jer joj u njoj, navikloj na red, ne smije ništa nedostajati, ali da nije dobio neki novac koje samo što nije stigao. Ni to nije bila nikakva prepreka da mu ga već sutra donese, i da ga on, istina uz nećkanje, prihvati. Iako sretna, ipak nije imala još snage reći mužu što je naumila.

Pogotovo ne da joj je i vračara rekla da počne nov život. No, svaki novi sastanak s ljubavnikom davao joj je neku novu snagu, iako ju je tek jedna sitnica mučila – njegova zaboravljivost. Nije, kad bi mu dala novac, spominjao vraćanje. I kad joj je sve teže padalo to skrivanje, ipak se odlučila – odselit će se. S tim je prijedlogom došla i k mužu. Dean nije mogao vjerovati svojim ušima. Čak ju je zamolio da još promisli, da ne “baca u vjetar” sve što su njih dvoje prošli, a tu su i djeca. Melanija se nije obazirala na te njegove molbe, pa čak i preklinjanja, nego je već počela s pakiranjem. A onda ju je to popodne posjetila ženevska lokalna policija. Zanijemila je kad je čula zašto – njezin ljubavnik je običan prevarant koji od žena sličnih njoj mami novac i onda ih bezočno napušta. A tužila ga je za to – vlastita žena. Melanija je bila posramljena. Shvatila je igru i svoga ljubavnika i svoje nove znanice, ljubavnikove “suigračice”. U svemu tome imala je i sreće. Muž nije uopće razmišljao zašto je odustala od odlaska, a ona se nije baš ni trudila da mu išta kaže – tek da ga voli. A i voljela ga je. To što je “napravila izlet”, pomalo krivnju snosi i on. U vezi nema zapuštanja, nema sigurnosti. Pa, nema ni “ležanja na lovorikama”. Ondje gdje vračare podgrijavaju ljubav, svatko neka se zamisli. Kad strast jenja, neka se partner pobrine da je zamijeni nečim drugim. Pametan muškarac zna kako će usrećiti ženu, pa i nakon godina zajedništva. Ne mislim da sve te ljude koji uveseljavaju nesretne, treba osuđivati, ali ti koji idu k njima, neka idu samo da se zabave. Sreća je, kako sam mnogo puta rekla, u vlastitom domu i vlastitom krevetu.