Sreću treba i tražiti

Ne znam u kojoj sve zemlji na svijetu nisam bila, čak u nekima i po nekoliko puta, i kad se sad osvrnem na sva ta moja putovanja, čini mi se da sam sa svakoga ponijela nešto što mi nitko niti može, niti bih mu dala da mi ukrade. To je ono što je samo moje, i što će takvim ostati – zauvijek.

Puna dojmova, puna nekih novih spoznaja, često i onih ljubavnih, ne samo da je to sad ostalo tek sjećanje koje pod “stare dane prebirem i tugujem”, to je i bogatstvo koje se ne može ama baš ni s čim usporediti. Novac nestane, ali sjećanja ostaju. Iako je novac važan, iako se bez njega ne može, važno je i ono što nosimo u sebi, pa čak i iz vremena kad novca i nije bilo “na bacanje”. Znam da će mnogi, kako je to kod nas već uobičajeno, reći – lako je njoj bilo putovati kad je uvijek imala. Oni koji se bore za koricu kruha, koji nemaju ni za tramvaj, ne razmišljaju u takvim kategorijama. Ne želim to čak ni opovrgavati, ali tek na znanje tim “nevjernim Tomama” moram reći da su putovanja oduvijek bila moja strast, u svim vremenima, pa i u onima kad sam bila – “puka sirotinja”. Moj prvi posjet Parizu na naukovanje i zapravo služenje, bio je početak i moje veze sa svijetom. Tad je moja igla prvi put šila i za one o kojima su kasnije sanjale sve “šnajderice svijeta” da im se samo približe, a kamoli da rade za njih. Bilo je previše čak i raditi za Ninu Ricci, a kamoli s njom i porazgovoriti pa dati joj čak i primjedbu na njezinu odjeću, što sam ja još kako mlada cura učinila. Na takvim putovanjima dobiva se i neka samosvijest, spoznaja da se sve može samo ako to doista želiš.

Od tih prvih putovanja u Pariz, pa sve do onih zadnjih na Havaje, bilo je nekih toliko posebnih koje doista nikad neću zaboraviti. Zašto o ovome baš sad pišem, kad kod nas mnogi misle da i nije vrijeme za putovanje, osim, možda, za skijanje i to tu “negdje u blizini”. A ti kao da zaboravljaju da to može stajati i više nego neko putovanje u neku daleku destinaciju. Volim ljude koji su hrabri, koji znaju “plivati i protiv struje”, pa kako sam uvijek činila suprotno od svih očekivanja, tako sam i putovala i kad sam imala i kad nisam.

Voljela sam društvo koje nije bilo bučno, voljela sam i putovanja koja su bila takva, gospodska, na koja nije mogao ići bilo tko, u kojima sam i ja sa svojom “tihom elegancijom” mogla biti zapažena. Ali, moram i to reći, da je na takvim putovanjima bilo i ljubavi i simpatija, pa i seksa, ali na neka od njih sam i otišla da bih pobjegla, barem na nekoliko tjedana, i od toga doma. Takav “bijeg” strahovito mnogo pomaže. Jedno od tih, i to ono koje nosi primat u mojim sjećanjima, je ono za Ameriku. Hodala sam godinama s jednim čovjekom kojeg sad više i ne znam jesam li voljela, iako mi se i tada činilo da je to bila veza koja nije bila ono što sam ja željela. I baš kako inače znam reći da se klin klinom izbija, kad sam shvatila da od toga neće biti ništa, ili barem ne ono što ja očekujem, odlučila sam svu tu igru uzeti u svoje ruke. I sve je završilo na jednom predivnom brodu.

Idilično, puno neke posebne ljepote, ali i iščekivanja i iznenađenja.Ne znam mogu li moje čitateljice i zamisliti kakav može biti doček Nove godine u “morskom okruženju”, za ženu koja ima duha, ali još više želje da ni za čim ne zaostaje u takvom društvu. Već prvi koraci su kazivali da će sve biti i bolje nego sam očekivala, da ću doživjeti, zapravo, trijumf. Najbolja potvrda moga uspjeha bila je što sam se na gala večeri na brodu našla za časničkim stolom. Komplimenti su mi stizali sa svih strana, a posebno od kapetana. No, desilo se još nešto. Upoznala sam jednoga šarmantnoga Amerikanca koji mi je sve vrijeme plovidbe pravio društvo, koji mi je uljepšao ne samo te dane, nego mi je pomogao da zaboravim ono “što sam ostavila doma”.

Znala sam kasnije govoriti da mi je taj čovjek vratio samosvijest da se opet osjetim – poželjnom ženom. Dabome da se danas u godinama krize, svih mogućih harača i nameta, sirotinje i tko zna čega sve ne, mnogi ne mogu uputiti, kako mi je duhovito rekao jedan moj susjed, ni do Stubičkih toplica, a kamoli do Havaja. Ali, onaj koji to istinski želi, može sve. Havaje može ostaviti za neka “bolja vremena”. Danas ima toliko jeftinih putovanja i to na otplatu da se isplati čak i “stegnuti remen” za nešto od čega ćemo živjeti cijelu godinu, a možda ćemo na tom putu sresti i nekoga koga nećemo zaboraviti cijeli život.

Pa, kad je već tako, još imate vremena pohitati u neku od agencija i – put pod noge. Do Pariza ćete za “samo” nešto više od tri tisuće, i to u ratama. Rimsko će vas suncem možda i obasjavati čak za istu svotu, a o Budimpešti nećete maštati nego u njoj uživati čak i za manje. I kad sve to zbrojite i podijelite s onim koliko biste potrošili na skijanju, pa možda čak i u luksuznom dočeku doma, neće biti velike razlike.

Ne bih voljela da me netko shvati kao reklamera tko zna kakvih agencija, nego kao ženu koja je svoja najljepša iskustva stekla baš na putovanjima. Vjerojatno će se neke od mojih čitateljica sjetiti da je i moj bijeg od političkog progona iz Hrvatske u Švicarsku vezan uz jedno poznanstvo stečeno na jednom od tih putovanja, doduše onih službenih. Kad je Švicarac, vlasnik tvornice kabanica, vidio moju modnu reviju čak u Japanu, tutnuo mi je u ruke svoju posjetnicu, uz napomenu da mu se mogu javiti i raditi za njega kad to poželim. I mnogo godina kasnije, spasio me. Mogu čak reći pridonio svemu ovome što sam kasnije stekla. Da sam sjedila doma i dijelila sudbinu ostalih mojih zemljaka, sigurno ne bih bila ono što sam danas. No, da ne ispadne da sam samo ja profitirala na svim tim putovanjima, da sam samo ja imala sreću, da se samo u inozemstvu može naći “neku srodnu dušu”, moram reći da svaki put kad se maknete s kućnog praga, pa bilo kamo da se uputite, bolje je nego doma “čamiti” i eventualno tek maštati. Ali, kako je rekao jedan poznati književnik – i mašta presuši ako se baš nikad ništa od nje ne realizira. I još nešto što treba reći, a to kažu i psiholozi, kad ste izvan kućnog okruženja, opustite se, učinite i ono što vam doma ne bi palo ni na pamet tko zna zbog čega. Neki put zbog straha da biste bili pogrešno shvaćeni, pa tu su i obziri, a najčešće zbog stereotipa – tko će što reći i kako će vas procijeniti. Na putu svega toga nema, ili ako i ima, onda je manje, a to znači da se i vi počnete ponašati drugačije.

I zato uvijek govorim – bogat čovjek je i slobodan čovjek, ali još je važnije imati samosvijest da nešto značite, da možete i ono što se drugima čini nemogućim. Jer, ne treba zaboraviti da se novcem ipak ne može sve kupiti. Oni koji nemaju u tome iskustva, nikad nije kasno da ga počnu stjecati. Znam da svi ne misle kao ja, znam da su nečija iskustva, možda, i jača od mojih, ali ja uvijek govorim da samo pametan čovjek sluša, usvaja, ali ipak se ponaša onako kako on misli da treba.

Voljela bih, međutim, da o ovome o čemu sam govorila, uz dane koji su pred nama, prihvatite nešto i od onoga što ja preporučam – svijet je velik, ne možemo ga baš cijelog obići, ali zavirimo barem u neki njegov kutak, možda ćemo baš ondje naći sreću. Pa i onu koja traje tek trenutak. A i nema one koja traje vječnost!