Sretna na poslu

Sinoć sam došla kući umorna i bolnih mišića, kaže Ivka Armanda , mlada novinarka i S faktor instruktorica.

Bacila sam sportsku torbu u kut i zaronila u hladnjak. Kopajući u potrazi za nečim zdravim i jestivim, gurnula sam glavu među police.Iz frižidera virio je samo moj stražnji dio tijela, kojim sam njihala amo-tamo u ritmu muzike. Uzalud je treštala u pozadini, nadglašavala sam ju pjevajući iz sveg srca…

Tko se u nedjelju sretan vraća s posla?

Kad sam izvukla glavu iz ledene kutije, ugledala sam svog začuđenog tatu. “Kaj je?”, dobacila sam i nastavila pripremati večeru gibajući se u ritmu glazbe.

“Ma, ništa… Samo se svake nedjelje pitam – kako je moguće da se netko s posla vraća tako sretan? Zapravo, izgledaš kao da jedva čekaš da se vratiš natrag”, izgovorio je u čudu.

“A kad sam ja bio u tvojim godinama, jedva bih dočekao da odradim svoje i zbrišem.”

Dobro jednostavno nije dovoljno dobro

Da, stvarno, što je to što čini razliku između mog rada i rada mog tate? Koji je to element koji razlikuje moj posao od tisuće poslova kojima se ljudi svakodnevno bave? Tražilica u mojoj glavi okretala se tako brzo da sam gotovo mogla čuti škripu kotačića. A onda je izbacila rezultat pretrage: strast!

Još za vrijeme studija počela sam raditi. Posao je bio zanimljiv, dinamičan i dobro plaćen. Bila sam sretna jer to je značilo uspinjanje na društvenoj ljestvici i u očima očima ljudi koji me okružuju. Radila sam dobro. Ipak, u meni je rastao osjećaj da “dobro” jednostavno nije dovoljno dobro za mene. Kad bih pričala o poslu, prevrtala bih očima. Moje želje i planovi bili su vezani samo uz vikende, ta kratka razdoblja uživancije. Sve ostalo bila je dosada i uredska rutina.

Mada su me učili da to tako jednostavno jest, da je posao nužno zlo i gnjavaža, uporna istraživačica u meni nije mi dala mira. Kao da je oduvijek znala da postoji nešto više. Nešto što ide dalje od ugodne radne okoline, službenog auta, povlastica, pa čak i od izvrsne plaće. Tajna koju skrivaju ljudi koji s osmjehom dolaze na posao i s istim se vraćaju kući. Tajna strasti prema onome čime se baviš.

Što mi govore leptirići u trbuhu

To je poput zaljubljenosti: srce ti lupa, oči sjaje, osmjeh se spontano širi od uha do uha, a leptirići lepršaju trbuhom…

Takva sam kad i radim, i kad pričam o svom poslu, opisujući što činim u dvorani Ana’s Sensual fitnessa (http://www.ana-sensual.com), čime rezultira i zašto je meni tako posebno. Upravo mi se to događa i kad pišem i kad dijelim svoje priče s drugima…

Kad radim s ljubavlju i strašću, ni jedan dan nije kao prethodni. Veselim se i uspjehu, i nagradama, i poteškoćama, i izazovima… Sve je uzbudljivo kad djelujem sa strašću, čitavim tijelom, umom i duhom zajedno.

Tek kad uskladimo sve resurse, kad koristimo sve što imamo na na raspolaganju – postižemo nevjerojatne rezultate.

Sigurno ste susreli takve ljude. Za čas razbude i najskeptičnijeg sugovornika, energija im je zarazna i kao magneti privlače sve oko sebe. Svi bi htjeli primiti barem dio pozitivne energije koja ih obavija, upiti je makar na trenutak.

Nemojte mi sad reći da su to neki posebni slučajevo. Nisu! Svi smo takvi, svatko ima svoju temu koja mami osmjeh na lice, zbog koje glas zvonkije odjekuje, i mogli biste o njoj pričati satima, danima, tjednima!

Bzzzzz!

Primjetite svoje leptiriće u trbuhu, te male simptome strasti i posvetite im se. Uključite svoj motor pokretač jer… život doista jest kratak.

Postaje još kraći provodite li ga čekajući vikende. Zato njegujte te iskrice koje vas čine jedinstvenima i nezaustavljivima. Krenite za svojom strašću, čak i kad se putovanje čini nelogičnim i kad vas gledaju u čudu.

Neka vas pri tome krijepi mudrost pčelica koje veselo zuje u Pčelinom filmu: “Prema svim poznatim zakonima avijacije, ne postoji način da pčela poleti. Njena su krila premalena da bi podigla debelo tjelešce s tla. Pčela naravno, unatoč tome, leti. Zašto? Nije ju briga za to što čovjek smatra nemogućim.” E, to je strast!

Izvor: Via positiva