Staviti sebe na prvo mjesto

Nedjeljno poslijepodne. Moj prvi dan bez obaveza u posljednjih nekoliko tjedana, kaže life coach i NLP trenerica Gordana Kastrapeli. Ništa ne moram. Dobro, osim kuhanja ručka, ali to je skoro kao i ništa. Kad nemam drugih obveza, kuhanje je čisto zadovoljstvo.

Naravno, postoji tisuću i jedna stvar koju bih trebala, mogla, željela učiniti. Kupaonica naprosto vapi za čišćenjem, a i podovi bi bili vrlo zahvalni za kakvo mokro osvježenje.

Voljela bih i napisati tekst za radionicu pisanja da opet ne pišem u zadnji čas, a mogla bih i malo surfati, provjeriti novosti u statusima prijatelja, pročitati knjigu do kraja, oprati kosu da ne moram ujutro…

A u šest poslijepodne kavica s dragim društvom. Onako neobavezno.. Druženje kakvo najviše volim. I jedina fiksna stvar u danu. Jedina unaprijed dogovorena.

Čistiti ili ne čistiti, pitanje je sad

Jutro je prošlo lagano. Polako, uz dugu kavicu i novine. Zatim kuhanje ručka, bez žurbe. Pa uživanje u hrani i opuštanje.

I onda iznenađenje! Odjednom je čišćenje kupaonice postala baš prava stvar. I ne samo kupaonice, i podovi su dobili svoje.

Promatranje kako se, dio po dio, pretvara u čisti i blistavi kutak potpuno je prikrilo zamornost posla. Zanijela sam se, odlučna da želim završiti sve što sam naumila. Čišćenje nikako nije na top listi mojih omiljenih aktivnosti, a danas se nekako uklapalo.

No, završiti sve značilo je propustiti druženje. Nisam obećala da ću doći, ali sam to planirala. Znala sam da će biti ugodno provedeno vrijeme. I da će se radovati ako dođem.

Da idem, ili da ne idem?

Krenem planirati što sve mogu završiti u kratkom roku tako da stignem. I… osjetim kako me hvata nervoza. Činilo se suludim, ali odjednom je čišćenje bilo privlačnija aktivnost. Što mi je? Pa ja ne volim čistiti. A volim druženja, posebice ovakva, neobavezna?

U tom trenutku primjetim da mi danas gode male, kućne stvari. Da mi se ne napušta dom. Danas ne. Veselila me pomisao na mirnu večer. Možda pisanje.

A opet, znala sam da ću nedostajati prijateljicama. Dobro, preživjet će bez mene, nije to, ali sigurno bi im bilo drago da dođem. Ne bih li ipak trebala otići? I odjednom mi je bilo jasno – nalazim se u dvojbi s kojom se često susrećem kod svojih klijenata: Kako reći “ne”? To je pitanje vrlo visoko na listi čestih “problema”.

Prava rješenja besramo su jednostavna

Iz razmišljanja prene me zvuk primljene poruke: “Dolaziš li?” Odgovor sam već znala: “Ne.” I počela smišljati izgovor! Nije mi se to svidjelo.

Zašto jednostavno ne reći istinu? Da sam umorna od napora proteklih tjedana i da mi godi biti u kući. Hoće li se naljutiti što ne dolazim samo zbog toga? Neće li pomisliti da zapravno ne želim doći?

Bilo mi je posve jasno gdje stvari kreću u krivom smjeru. Potcjenjujemo prijatelje i drage ljude misleći da znamo kako će reagirati (krivo!) i mislimo da zbog toga ne možemo biti iskreni. Ipak, drago nam je kad su naši prijatelji iskreni s nama. To cijenimo, čak i kad nam se ne sviđa odgovor.

S druge strane, ako se drugima ne svidi naša iskrenost, trebamo li takve prijatelje? Ako moramo smišljati izgovore, to umara. Odlučila sam prijateljstvo promatrati kao izvor dobre, podržavajuće energije.

Odlučila sam staviti sebe na prvo mjesto. Odgovor je glasio: “Treba mi odmora. Vidimo se drugi put.”

Izvor: Via positiva