Što je to što me čini sretnom?

Mene i samo razmišljanje o sreći u životu usrećuje. Možda sam posebno čudna žena. Ponekad se pitam što je to što čovjeka čini sretnim. Godinama poznajem susjedu, udovicu srednje starosti, srednje naobrazbe i srednjih primanja. Mislim da je u mlađim danima bila lijepa žena. Život je učinio svoje, zatekle su je teške brige, no tako je, valjda, htjela sudbina. Često je susrećem kako sama odlazi u nepoznate šetnje, uvijek ozbiljna. Pri svakom susretu započinje iste priče o svom sada neuglednom izgledu, o besmislenosti života i osamljenosti. Uvijek za sobom ostavlja svoj umoran, deprimirajući pečat. Vječno je namrštena, zato i nema nikakvog društva. Nastojala sam razgovarati o vedrijim događajima, ali ona ostaje i dalje u svom umornom svijetu, tugujući sama nad sobom. Pokušala sam je razvedriti. Uzalud! S druge, pak, strane, prijateljujem svakog ljeta sa susjedom, udovicom, koja je proživjela teške dane, godinama njegujući bolesnog supruga. Unatoč problemima, puna je optimizma, zrači nevjerojatnom toplinom i osobnom vedrinom. Njezina narav nalik je na sjajne krijesnice koje blistaju u Ivanjskoj noći. Ne mogu a da se ne upitam što je sreća? Zar nije istina da je sreća u nama? Zar nema oko nas toliko nesretnijih od nas? Najvažnije je nadati se. Izađimo u prirodu (sad samo što nije propupala), promatrajmo njezino buđenje, veselimo se procvjetaloj grani mlade voćke u nekom periferijskom vrtu, ili pokušajmo udobno sjediti u naslonjaču toplog doma… Neka kroz prozor bodre sjajne sunčeve zrake nekog maglenog jutra. Uza sve nevolje koje svakoga od nas prate, nađimo i ono lijepo, ne gubimo optimizam, koliko god bili stari! Jedan je mislilac rekao da je od svih izgubljenih dana, najizgubljeniji onaj u kojemu se nismo nasmijali.

Mlada u duši

Možda se rodimo takvi, već s osmijehom malog djeteta: ono ne zna ništa, ali se smije kao da je već prepuno zatomljenog veselja. Kako raste tako s njime buja njegova mala radost, ili se ona tijekom godina negdje raspline i na kraju iščahuri u tmurno biće ubijeno životom u svome umornom svijetu. Nekoga ne može dotući ništa: kroz suze gura se potreba za veseljem, već samo razmišljanje o sreći usrećuje vas, vidite jedino sunčanu stranu života, pa i kad se smrači misliš da si zauvijek potonuo u Had. A onda odjednom izroniš poput Boticellijeve Venere na površinu, u svoj svojoj cvjetnoj ljepoti. Puna sreće. Kakvo je samo bogatstvo biti vlasnikom ogledala koje stalno odražava sliku unutrašnjeg zadovoljstva! Vi ste sretnica, vaš smijeh je poput srebra, život vam teče kao bistar potok, pa i onda kad se zamuti i kad biste plakali, ali nakon toga, sreća što drijema u vama čini vaš život bogatim. Ne ostavlja vas optimizam ni onda kad se nadviju oblaci starosti, ali ako i jesu, prozirni su i kroz njih blista nebo bez oblaka. Vi mora da se smijete i kad biste plakali, upravo zato što je topao smijeh ljepši od bilo kojeg cvijeta na svijetu. Zato se smijete i kad plačete. Pa ako vam se čini da i niste u svom životu osjetili ljubav, a osjetili ste je sigurno, “… Čuvajte je u srcu i smijte se. Život bez toga mračni je vrt bez sunca, s mrtvim i osušenim cvijećem. Svijest da volimo i da smo voljeni unosi toplinu i bogatstvo u život, kao ništa drugo na svijetu…” Jedva da ćete povjerovati: ironični Oscar Wilde! Prekrasno je biti mlad u duši, tužno je biti star u srcu. Ali vi nikad nećete biti stari. Vaše srce je veliko i “…uvijek će negdje postojati kakav izgubljen pas zbog kojega neću moći biti sretan…” (Jean Anouil)