Suparnica prijateljica

Danas sam odlučila najprije u ovoj svojoj kolumni ispričati tri zanimljive priče, pa čak i meni čudne, a tek potom reći svoje mišljenje o tim ispovijestima. Maria, Stella i Doris ni po čemu se drugom ne bi razlikovale od ostalih žena da ste ih sreli na cesti, osim po načinu kako su postale prijateljice, a bile su bivše suparnice. Čak su i mene zaintrigirale te priče, ali, bože moj, svijet se, a time i sam život, i sastoji od iznenađenja. Maria je bila u braku s Mihaelom dvije godine. Oženili su se na četvrtoj godini fakulteta. Prije toga su hodali dvi­je. Iako su se strastveno voljeli, možda se ne bi još vjenčali da ona nije ostala trudna. Poprilično konzervativni, nisu htjeli da im dijete bude – izvanbračno. Pa, ko­načno, i tako bi se oženili, a što je onda značilo koju go­dinu ranije – tako je barem ona razmišljala.

Jest da dijete nije bilo planirano, ali i to je bolje da “obave” dok su mlađi, ali i dok bude radio “baka-servis”. I kako sad priča Maria, sve je počelo kretati nizbrdo odmah poslije vjenčanja. Ona je užasno teško podnosila trudnoću, htjela je Marka uza se sve to vrijeme, a on je imao obveze na faksu, a i nije smatrao da to što su sad muž i žena, treba išta mijenjati u njihovim životima. Bio je, kako Maria kaže, nezreo. Nije shvaćao uopće što znači brak, što u nj mora uložiti da bi i sam nešto dobio. I kad je ona jureći i sama na fakultet pala i dobrano se udarila, zatim počela krvariti i konačno završila u bolnici, znala je da će braku veoma brzo doći kraj. Užasno ju je dojmilo kad je umjesto tuge, barem joj se tako činilo, na Markovom licu primijetila olakšanje što su ostali bez djeteta. Sve mu je mogla oprostiti osim toga.

Dalje je sve samo išlo bez kontrole. Maria se okrenula svom faksu, on svom, ali kako je on sve češće izbivao i na večer, nije joj trebalo dugo da shvati da je u pitanju sad i neka žena. Brzo se uvjerila da je to zgodna cura s filozofije, brucošica Stella. Nije joj bilo, kako je rekla, lako. Postala je od­jednom ljubomorna, došlo joj je da prebije tu djevojku, ali, realna kakva je bila, znala je da to ne bi ničemu do­velo. Jer, u konačnici, što tu Stellu briga za nju. Ako je itko trebao voditi računa o njihovom braku, to je on. Iako, kako je rekla, ona se ne bi miješala u tuđi brak, Stella joj je brzo odgovorila da to i tako ne bi završilo dobro, pa je čak i bolje da se ona umiješala jer barem je jedno od njih bilo sretno. Kad je shvatila da je u pitanju druga žena, Maria je otišla odvjetniku, povjerila mu rastavu i bez da išta kaže mužu, iselila iz zajedničkog podstanarskog stana. Ali, iako to nije očekivala, nekako mjesec dana poslije njezina iseljenja, a brakorazvodna parnica još nije bila gotova, u stanu je već bila Stella. Bijes koji je počela osjećati prema toj djevojci nije si čak mogla ni protumačiti, ali najradije bi je vidjela, kako je razmišljala i čega se poslije sramila – na odru. Iako nije dugo ni ona samovala, iako je odavno prestala voljeti Marka, njezina ljutnja na Stellu kao da se pojačavala, a ne jenjavala. A još ju je više zaboljelo kad bi ih viđala zagrljene, i sve što je željela jest da i ona prođe slično. No, načekala se. Ali i zabrinula.

I kao i svakom na njezinu mjestu, i njoj se činilo da ovo ipak neće završiti kao što su završili njih dvoje. Jer, bili su i oni dvije godine zajedno. A kako je on u međuvremenu i diplomirao i zaposlio se u nekoj građevinskoj tvrtki, sve je i za Stellu odjednom krenulo naopako. Zgodan, zanimljiv, vezan, što je nekim curama bilo još primamljivije, obrušile su se na nj kao pčele na cvijet. – I ja sam tek tad postala svjesna da ću doživjeti Marijinu sudbinu. Pitala sam se nije li to i meni neka kaz­na, nisam li to jednostavno zaslužila. I kad sam bila sigurna da je on zaglibio s jednom, a rekli su mi da je to arhitektica Doris, učinila sam isto što i Maria kad sam se ja upetljala u njihov brak. Iako ovo to i nije bio, imao je sva obilježja toga. Konačno, da sam ja više inzistirala, i vjenčali bismo se. Ali, što bi to značilo? Pa i on i Maria su bili vjenčani. I priča je završila, nisam tada znala da li sa sretnim ili nesretnim završetkom. Ja sam, za razliku od Marije, bila sigurna da je on čovjek koji ima samo lijepu vanjštinu. Nije bio glup, to ne mogu reći, čak je u struci bio i dobar, ali njegovi životni nazori bili su nezreli, on se ponašao kako dečkić kojem je sve dopušteno, koji može ulijetati iz jedne veze u drugu bez imalo razmišljanja.

Ali, jasno i obveza. Njegova ljubav i prema meni i prema Mariji, a kasnije se pokazalo i prema Doris, bila je površinska, i sad se desilo ono što nisam mislila da hoće. Počela sam na njega gledati kao na nekoga tko bi mogao postati predmetom mog stručnog psihologijskog ispitivanja. Jer, kad sam se malo pribrala, shvatila sam da je on klasičan primjer nesigurnog dječaka koji se dokazuje ondje gdje najmanje treba. Ali, sve dok ima ovakvih cura kakve smo bile ja i Maria, njemu je moguće tako se ponašati. I počela sam razmišljati drugačije. Poželjela sam, ali ne iz neke osvete, nego kao netko tko još ne zna mnogo o psihologiji, ali je već u njoj, da se i nje­mu desi ono što je nama dvjema priredio – da njega netko ostavi, ali tako da i on počne patiti, iako sam sumnjala da je to čak i moguće. No, za razliku od Marije, ni­sam morala dugo čekati – Doris ga je pročitala brže nego nas dvije, iako je izgledalo da je luda za njim. Njegova prva prevara, i to ne klasična, nego je ostao s društvom kartati, a njoj je rekao da je na poslu, bila je dovoljna da mu kaže – hvala, ali mi više nemamo što raditi zajedno. – Pa, nije baš bilo tako jednostavno jer nije da mi se nije sviđao, ali nisam si ni mogla ni smjela dopustiti, jer smo radili u istoj tvrtki, da budem predmet ruganja. A bila bih. Možda čak i s razlogom. Moram priznati da je bio iznenađen, da me čak i molio da razmislim, da se ispričavao, ali što je to više činio, ja sam bila sve sigurnija da sam postupila pravilno.

I učinila sam ono što sam mislila da je nemoguće i da se to meni ne može desiti. Kako me počeo salijetati, pa čak i slijediti, potražila sam pomoć najprije Stelle, a onda i Marije, jer sam saznala da je s njom bio čak i u braku. Iako su u početku bile užasno prema meni nepovjerljive, naročito Maria, ja nisam odustajala. Jednu po jednu sam pridobivala za sebe i tad sam shvatila da, ako se udružimo, moći ćemo mu pokazati kakav je, a na neki mu način i po­moći da se sredi. Jer, iako sam znala da ćemo naići na nerazumijevanje okoline, iako nije ni zaslužio da imamo ikakve obzire prema njemu, ipak smo ga mi sve tri voljele na neki svoj specifičan način. I kad smo konačno bile spremne na akciju, on nas je opet prešao – našao je, što mi znamo, četvrtu žrtvu – mladu zgodnu tehničku crtačicu iz iste tvrtke, koja je bila presretna što ju je uopće i pogledao, a kamoli odabrao za curu. I tu je sve stalo, ali naše se druženje nastavilo. Počele smo jedna drugoj otkrivati svoje poglede na život, posebno na brak i ljubav, i zaključile smo kako podosta toga imamo zajedničko. Pa, konačno, i voljele smo istog čovjeka, iako ne i istim intenzitetom. I tu je priča stala – za njih, ali ne i za mene. Čitateljice znaju da nisam konzervativna, da mnogo toga razumijem, da se ni nad čim ne zgražavam, ali i da kažem što mislim, pogotovo kad su ljubavni odnosi u pitanju. Iako bi se ovako nešto teže desilo u Hrvatskoj, ni u Švicarskoj to baš nije uobičajeno.

Ja naprosto ne držim da je moguće biti prijatelj, iskren, s nekim s kim si “dijelio” istog ljubavnika, na koga si režao i koga si htio vidjeti čak i na odru, pa makar tek deklarativno. Kad sam tim ženama rekla da ih ne razumijem, da dopuštam i takvu mogućnost stvaranja prijateljstava, ali da ja tako niti jesam, niti bih ikad postupila, učinilo mi se da one ne razumiju mene. Ali, tad sam shvatila i zašto – one su sasvim pogrešno shvaćale moje obraćanje ženama, one su mislile da u tome ima mjesta i za njihovo poimanje druženja, da je to što su one svakim danom sve veće prijateljice, čak i više nego normalno. Jer, kao, imale su uvijek predmet o kojem su mogle pričati, o čemu su, kako je jedna od njih rekla, mogle “raspredati do besvijesti”.

Nisam mo­gla izdržati pa sam im rekla da one i ne znaju onda što je prijateljstvo. Ono što one osjećaju, i čega se ne mogu riješiti, jest kompleks tog čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag na njima. I što se prije razdvoje, to bolje za sve tri. Pred njima je nov život, nova ljubav, a ova s Markom i nije za ništa drugo nego za – ropotarnicu.