Svađaju se nemoćni

Nisam svadljivica, ne volim čak ni biti u društvu onih kojima je svađa svakodnevica, izbjegavala sam uvijek situacije koje bi vodile tomu, ali, ipak bez toga, čini se, ne ide. Jednom sam čak čula od osobe od koje sam to, doduše, i mogla očekivati, kako kaže – život bez svađa bio bi dosadan! Nisam to komentirala, ali sam si mislila svoje. Žalila sam ga, znajući i zašto tako govori. Ženskar koji to nikad nije uspio sakriti, ili to nije ni želio, dobivao bi kod kuće ono što bi običan svijet nazivao “jezikovom juhom”. Žena i punica nasrtale su na nj kad bi saznale za još jednu od njegovih prevara. Mora da je ipak bio svjestan da su u kućama “zidovi tanki” i barem je na neki način opravdavao viku koja je dopirala iz njihova stana. I sve je to htio prikazati – normalnim.

A po mom sudu bilo bi jedino normalno da su ga potjerale. Ljudi se svađaju zbog svega – nasljedstva, posla, izgubljene imovine, pogrešno parkiranog automobila, podvaljenog trulog voća u trgovini, sumnje u neku krađu ili zbog – preotetog dečka. Jedino ovo zadnje razumijem, ali ni to ne odobravam. Jer, ako se svađa igdje pokazala neefikasnom, onda je to baš tu. Onaj koji se da “preoteti”, nije vrijedan čak ni svađe. Rijetko sam se svađala, ali sam zato imala drugo “oružje” u rukama – osmijeh. Mislila sam, a mislim to i danas, da ono što može osmijeh na nečijim usnama, a pogotovo usnama žene, ne može ništa! Čak i najvećim mrgudima smijeh može izazvati titranje gornje usne, pa ako se baš grohotom ne nasmiju, a ono će se vidjeti kako je ta “čvrsta bora” ipak malo omekšala. Jednom sam se čak i nasmijala kad me jedna simpatična cura, gledajući me, kako ona kaže uvijek nasmiješenu, pitala kako to postižem.

Nisam je u prvi tren ni razumjela, sve dok nije bila konkretnija: Zar vi na sve odgovarate smiješkom? Zar se vi nikad ne ljutite, da ne kažem i svađate? Zar je u vašim vezama uvijek bilo sve idilično? Što sam s njom više razgovarala, vidjela sam da nju manje zanima moj osmijeh, a više nešto drugo – moje eventualne svađe s mojim muževima i ljubavnicima. Dabome, nije propustila, a sigurno je u tim trenucima bila u svađi sa svojim dečkom, i da me upita: – Recite, ima li istine u izreci – tko se svađa, taj se i voli? Narod nije bedast, u svakoj takvoj izreci mora da ima nečega, barem opravdanja zbog nekih postupaka. Kad sam joj to i rekla, vidjela sam da nije baš prezadovoljna. Ništa više nije pomoglo, nikakva moja predavanja o tome da svaka svađa ne mora značiti čvršću ljubav, ali ni definitivan rastanak. Sve ovisi o trenutku, raspoloženju, pa i onome s kim se svađate i kako on to prima. Svađati se, na žalost, možete sa svakim. S ukućanima, na poslu, s roditeljima, susjedima, braćom ili sestrama, kad u redu čekate da nešto obavite…

Ali, ipak, čini se da nas najteže pogađaju ljubavne svađe. Neki ih brzo razriješe, a neki kad “zaglibe”, ne znaju se iz toga iskobeljati. Malene obiteljske svađe možda su i najlakše, iako i one znaju biti žestoke, ali, nekako u kući se sve brzo riješi. Jer, one se i dešavaju zbog sitnica, “koje nam ipak život znače”. Netko je od ukućana zaboravio zatvoriti pastu za zube, nije spustio zahodsku dasku, ili je pozvao prijatelje na večeru, a vi ste došli mrtvi umorni sa svoga posla. Izvičete se na svoju odraslu djecu jer su sve ostavili u neredu, ili je vaša kći obula vaše nove cipele, vestu ili prekrojila nešto – što joj je baš taj čas trebalo. Na partnera ili muža vičete kako vam i kad padne na pamet. Ali ni on ne šuti. I on vama prigovara što mu ručak nije baš po volji, ali zna on biti i žešći, pogotovo kad primijeti stanje na tekućem računu, pa čak i uz prijetnju da će vam skinuti punomoćstvo. No, ipak je s tim svađama najlakše. Dabome, treba paziti da one nisu česte, da ne gnjave previše one kojima su upućene i da ih definitivno ne istjeraju iz kuće u tko zna čije već raširene ruke.

Pogotovo svađe i prigovore, one uvredljive, treba izbjegavati kad je još netko nazočan, kad osjećamo da nam onaj kome su namijenjene, neće vratiti. U svakoj obitelji je scenarij manje više isti. Kad to kažem, mislim na obitelj gdje nema nekih ozbiljnijih razmirica, gdje nema bračnih izleta i gdje sve ipak prođe tek s kojim danom “durenja”. No, sjećam se jedne svađe koja se desila ne tako davno. I čak sam se i ja bojala da bi mogla završiti – definitivnim rastankom. Muž moje rođakinje nakon svađe je preselio k ljubavnici. Dojadilo mu je stalno prigovaranje, više nije znao što bi, premda mu je i ljubavnica već bila dojadila. I onda je učinio ono što čine mnogi – od dva zla, kako je rekao, izabrao je manje. Trebalo je mojoj rođakinji vremena i truda da ga vrati nazad, ali bila joj je to i pouka – ni u čemu ne treba pretjerati. Jer, ako je s njim bila u braku tolike godine, ako je čak i znala za njegove “izlete”, i sve ih te godine čak i tolerirala, onda je morala znati dokle sve može ići. Sigurno je znala da neće moći bez njega, a kad je tako, onda je trebala naći drugi način da i sebe i njega “dovede u red”.

Ovako se najprije posvađala, izdijelila mu tko zna što sve ne, a onda se ponizila do – užasa. Iako ja na mnoge stvari ne gledam tako, iako se ja tako ne bih ni ponašala, sama činjenica da je ona bila spremna na sve to, govori više o njoj nego o njemu. No, da se vratim svojoj mladoj prijateljici i odgovorim joj je li istina da ono “što dan posvadi, noć pomiri”. Da, ako se radi o istinskoj ljubavi, a ako ne, onda je vjerojatno u pitanju tek prolazna “jednonoćna strast”. Pametna žena zna dokle može ići sa svime, pa i sa svađom. Ako je ljubav na vrhuncu, a strast joj je pratilja, može si dopustiti svađu, ali bez uvreda, bez koketiranja s onim što bi partnera moglo zapeći. I samo u tom slučaju, krevet će biti zagrijan do usijanja, a svađa pomoći. Uvijek ističem da je temelj braka seks, ali i tu postoje “neka pravila”. Glupe svađe, još bedastija predbacivanja, mogu brak uzdrmati, a seks svesti “na obavljanje tek bračnih dužnosti”.

Normalno je da se i naljutimo zbog nekih stvari, ali ne smijemo dopustiti da se to provlači u nedogled. Priznam samo da ona svađa koja je bezazlena, koja je, možda, izazvana tek blagom ljubomorom, ili nekim nevažnim detaljem, može razbuktati strast. I znanstvenici kažu da te male svađe, ta sitna rječkanja, koriste, jer preidilična atmosfera može biti, također, dosadna. Mali “kućni ratovi” su dobri samo dotle dok su takvi. Ali, ako ih ne možete kontrolirati, nemojte ih ni počinjati. Svemu se učite – svađi, ljubavi, miru, a dabome i seksu. I samo još jedna napomena – ako imate djecu, nikako se ne svađajte pred njima. Čula sam od jednog psihologa da je svađa izraz nemoći, pa ako je tako, zašto je ne spriječiti već u začecima.

Žena kojoj je stalo do veze, koja u njoj uživa, naći će načina da izbjegne ono što bi je moglo, ako ne baš uništiti, a ono tek poljuljati. Zato, igrajte se riječima, ali bez povišenih tonova, a nikako vrijeđajući nekoga. Meni su moji ljubavnici znali reći da ja i kad se ljutim, to ne iskazujem mimikom lica. Pa, pokazalo se to uspješnim. I zato, drage čitateljice, smiješite se i kroz smijeh – grdite.