Iako već više od 15 godina živi u Americi, gdje sve manje ljudi puši, 47-godišnji španjolski glumac Antonio Banderas odmah je na početku našeg razgovora pokazao da je zadržao stare navike. Nakon što smo se upoznali, pitao je hoće li nam smetati ako bude pušio i potom palio cigaretu za cigaretom. Došao je u Hollywood 1992. da bi snimio film „Kraljevi mamba“, i od tada živi u Californiji. Jedan od razloga su uloge u filmovima „Philadelphia“, „Desperado“, „Evita“ i „Spy Kids“, a drugi, mnogo važniji – ljubav prema glumici Melanie Griffith. U tri godine stariju glumicu zaljubio se sredinom devedesetih, a nakon što su 1996. dobili kćer Stellu, sljedeće godine su se vjenčali.
Uz visokobudžetne filmove, poput „Spy Kids“, Banderas nije prestao snimati „male“, umjetničke filmove.
Jedan od njih je i „Na granici“ redatelja Gregoryja Nave, koji je nedavno i u Hrvatskoj objavljen na DVD-u. Snimljen po istinitoj priči o nekoliko stotina djevojaka iz Juareza, meksičkog grada u blizini granice sa SAD-om, koje su nestale u posljednjih petnaestak godina, „Na granici“ je premijerno prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Berlinu. Ondje su i Banderas i njegova filmska partnerica Jennifer Lopez dobili sjajne kritike, ali film, unatoč tomu, nije privukao pažnju distributera u SAD-u, pa je i ondje objavljen samo na DVD-u.
Izgleda da ne možete bez cigarete. Koliko kutija popušite dnevno?
– Pušim od četrnaeste godine, a dnevno potrošim kutiju ili dvije. Uglavnom zapalim cigaretu, povučem jedan ili dva dima, te je odmah ugasim. Tako štedim pluća, ali trošim više novca. Ipak, odlučio sam 2008. prestati pušiti i nadam se da ću uspjeti u tome.
Je li vam ovo prvi pokušaj?
– Ne, ali se sjećam izjave slavnog redatelja Orsona Wellesa: nije teško prestati pušiti, učinio sam to već tisuću puta. No, ovaj put doista želim uspjeti u tome. Trošit ću manje novca, a moram štedjeti i svoj glas.
Zar planirate pjevati?
– Ne, ali pripremam ulogu u novoj verziji mjuzikla „Don Giovanni“ koji će uskoro biti postavljen na Broadwayu. Glumit ću glavni lik, mladog zavodnika koji je u ovoj verziji učitelj španjolskog.
Započeli ste glumačku karijeru u kazalištu, a proslavili ste se u filmovima. Što vam je draže?
– Postao sam glumac zbog kazališta, ali volim snimati i filmove. Kad sam prije četiri godine prihvatio ulogu u kazališnom mjuziklu „Nine“, nisam mogao vjerovati da je prošlo čak 16 godina koliko nisam glumio pred publikom. Tada sam obećao samom sebi da više nikada neću toliko dugo pauzirati između dviju kazališnih uloga. Kad sam na pozornici, osjećam se kao kod kuće.
Što vas je privuklo filmu „Na granici“?
– Kad me redatelj Gregory Nava prvi put nazvao i pitao želim li glumiti u filmu, rekao sam mu da ne mogu. Naime, tada sam završavao svoj film „Camino de los ingleses“, koji sam režirao. Jednostavno nisam imao vremena za nešto drugo. Onda me nazvala i Jennifer Lopez, koja zna biti vrlo uvjerljiva, ali sam i nju morao odbiti. Poslije sam već bio i zaboravio na film, kad mi je jedno jutro poštar donio paket s pismima majki nestalih djevojaka iz Juareza. U tim pismima su opisale svoje kćeri i molile me da svojom popularnošću pomognem filmu i širenju istine o nestalim djevojkama. Nisam ih mogao odbiti. Otišao sam u New Mexico i, gotovo bez ikakvih priprema, snimio svoje scene.
Što se doista dogodilo nestalim djevojkama?
– Kad bi se znao odgovor na to pitanje, djevojke više ne bi nestajale u Juarezu. Postoji mnogo različitih teorija, od toga da se ondje snimaju filmovi s pravim ubojstvima, do sumnji da ih otimaju trgovci ljudskim organima. Najžalosnije je što se čini da meksičke vlasti nimalo ne muči taj problem. Kažu da nije nestalo nekoliko stotina mladih djevojaka, nego ih je „samo“ 20 ili 30 ubijeno te tvrde da su njihove ubojice uhićene i osuđene. A to naprosto nije istina.
Zašto mislite da meksičke vlasti nisu zainteresirane da se otkrije istina?
– Većina nestalih djevojaka su iz siromašnih obitelji pa vlastima u početku njihov nestanak nije ni bio važan. A kad se digla medijska buka, nisu htjeli ispasti nesposobni, pa se svim silama trude minorizirati slučaj.
Jeste li kao Španjolac u SAD-u povezani s tamošnjom hispanoameričkom zajednicom?
– Dobro sam upoznao hispanoameričku zajednicu već kad sam prvi put snimao u Americi. Danas se osjećam njezinim dijelom, jer dijelimo isti jezik i sličnu kulturu. Zato mi je žao što vlast slabo skrbi o našoj zajednici. Moram priznati da ni Arnold Schwarzenegger nije mnogo učinio za nas otkad je postao guverner Californije.
Jeste li se uplašili da bi i vaša kći mogla doživjeti sudbinu djevojaka iz Juareza?
– Iskreno govoreći, nisam. Ipak s obitelji živim u sasvim drugom okruženju, pa joj, na sreću, takva opasnost ne prijeti.
Koliko je Stella svjesna španjolskih korijena?
– Dosta. Iako živim u Americi, nikada nisam prestao biti Španjolac. Tako i Stella govori španjolski gotovo jednako dobro kao i engleski, na što sam veoma ponosan. Tu mi je Melanie od velike pomoći jer je i ona vrlo brzo naučila španjolski. Naravno, kad smo kod kuće u Los Angelesu, uglavnom razgovaramo engleski, ali ako je potrebno, sporazumijevamo se i na španjolskom.
Jesu li te sitne žrtve, kao što je učenje španjolskog, tajna uspjeha vašeg braka s Melanie Griffith?
– To je jedan veliki plus. No, što se mene tiče, naš brak ponajviše održava sposobnost da se stalno iznova zaljubljujemo jedno u drugo. Svako jutro kad se probudim, pronađem novu stvar koja me kod nje oduševljava.
Josip Jurčić
