Svaki je početak lijep

Pri kraju je ljeto, barem onaj njegov dio koji smo iskoristiti za godišnji odmor i kad smo se, manje-više, ipak posvećivali sebi pa i svom izgledu. I kad smo se, na samom njegovom kraju, ipak osjetili bolje. Mnogi koji su nas vidjeli prije odlaska na odmor i sad, rekli su nam da izgledamo lijepo – kao u najboljim danima iz kojih nas pamte. Iako nam to godi, iako se zaklinjemo da nećemo više dopustiti da nas išta omete da opet uletimo u stanje koje nas je dovelo do ruba živaca, i koje je utjecalo i na naš unutarnji, a bome i na vanjski izgled, vrlo brzo zaboravimo na dano si obećanje i sve se počne vrtjeti u istom krugu – posao, kuća, djeca, kasno lijeganje, rano ustajanje – i mi sami sebi zadnji! Očvrščeni mišići opuštaju se, preplanula put se gubi, ostaju tek “fleke” koje djeluju kao da se nismo ni prali, izrasti na kosi opet se sve više vide, a i linija se jedva takvom više može i nazvati. Svjesni toga opet se počinjemo ponašati tako da smo dopodne ljuti na sebe, a popodne, kako se ono kaže, na cijeli svijet! Mnoge su me žene znale pitati što da čine da bi i poslije ljetovanja cijelu godinu ostale onakve kakve su barem približno bile kad su se vratile s odmora. Sjećam se jedne koja je na jednom razgovoru sa mnom rekla nešto što je, zapravo, bila istina, i što bi me pitale mnoge da su bile kuražnije: – Plivala sam svaki dan i po tri sata, opuštala se ili u hladu ili sunčala, šetala sam uz more, imala sam vremena i za koju knjigu, a bome odlazila sam s mužem i na ples. On mi je u svemu bio podrška. Iako smo već dugo u braku, vodili smo ljubav svaku večer i bilo je to kao u našim prvim danima. Samo da još kažem da smo deset dana bili sami, a ostalo vrijeme su nam se pridružila i djeca koja su dotad bila s klubom na moru. Toga doma nema! Zapravo, više nema ničega. Pitam se zašto i što da učinim da ipak održim, barem približno, ljetni ugođaj? Možda i sama znam u čemu je problem, ali kako i tome pristupiti drugačije? Kako odagnati misli iz glave kad i kući nosimo probleme iz ureda, kad nas doma čekaju djeca koja su nas željna, koja imaju i sama svoje probleme i jedva čekaju da nam ih kažu, koja očekuju pomoć od nas, a ona treba i nama?

Kako uopće da budem onakva kakva sam bila na moru – poželjna i lijepa, opuštena i vedra? Slušala sam je shvačajući da govori istinu, ali ne shvačajući kako si ne može organizirati život onakav kakav želi. Ne mislim pritom da se može opuštati onako kako je to činila na godišnjem odmoru, ali sigurno može učiniti sve drugačije. Saznala sam iz njezine priče da je neposredno uz njezinu kuću bazen – dakle, plivati može i u njemu. Ako ne svaki dan, a ono barem jednom tjedno. Ima toliko centara za vježbe, čak ne ni preskupih, da si ne bi mogla i to priuštiti. A kad su djeca u školi, može se posvetiti i sebi i mužu na način kako je to činila na odmoru. Malo vremena, ali neka bude kvalitetno! Šetnje u predvečerje čine čuda za oboje, ali uvijek je dobro da im se u njima priključe i djeca. Ja bih rekla da je sve stvar dobre organizacije. A što žene najčešće čine? Dođu s posla, na brzinu nešto pojedu, često tek s nogu, upali se televizor i svatko u sebi još jednom “grunta” ono što je davno trebalo biti ostavljeno ondje gdje i spada. Nema tu više razgovora, nema ničega od onoga što bi nas uvelo u neki drugi svijet. Pa ako toga svega nema, kako može biti i intime koja bi popravila nešto što je odjednom nestalo, a razbuktalo se bilo u nekim drugim uvjetima i drugačijem ponašanju? Kako uopće poželjeti leći uz nekoga tko će uz tebe stenjati od briga i boli umjesto da učini ono zašto bračni krevet i postoji – da pobudi želju za seksom. I kako da krevet pomiri nepomirljivo? Kako da se vrate uzdasi želja i sreće kad ništa ne činimo da bi tako bilo? Već sam i dosadna ponavljajući da pametna žena zna što joj je činiti, da je sve u njezinim rukama, da mora na život gledati onako kako to život od nas i traži – živjeti ga puninom, ali ne prezati ni pred čim što bi ga ugrozilo. Jasno je da pritom ne mislim fizički, nego što bi mu oduzelo onu dimenziju od čega se razlikuje od svih drugih bića. Sve je to stvar uspostavljanja nekih drugih odnosa nego što to obično činimo. Znala sam slušati od žena kako je lako to pričati onima koje ne rade, koje imaju vremena na pretek, koje si posvećuju svu pažnju jer to mogu – plivaju u novcu, a to znači da im je sve otvoreno. Uopće ne mislim da su sretne one žene koje ne rade, nego su sretne one koje u poslu nalaze zadovoljstvo. U prirodi je ljudskoj da stvara jer sretnici su oni koji vole posao, pa ma kakav on bio.

Uvijek se sjećam jedne bogate Švicarke koja je imala sve, ali najviše se radovala raditi u svom butiku, čak toliko da bi mušterije koje ne bi znale tko je ona, hvalile je pred njezinim namještenicima, misleći kako će joj “pojačati plaću”. Na moj upit treba li joj to, čula sam odgovor koji sam kasnije često prepričavala: – Najgore što se može desiti jednoj ženi, jest da se zapusti. A ja ne mislim pritom samo na vanjsko zapuštanje, mislim i na ono kad na život gleda drugačije od svih žena, od onih koje rade i koje tek na taj način upoznaju zbiljnost i puninu života. Kad bih ja bila lišena rada, mislim da bih bila lišena – života. Osjećala bih prazninu, najvjerojatnije bih bila frustrirana jer ne bih bila sretna. No, pokušala sam ja i ne raditi. I prvih mjeseci mi je bilo lijepo, ali dalje nije išlo. Svatko normalan želi se nečim baviti, želi se dokazati, a to se može jedino kroz posao. Ali, ima tu još nešto – ja svojoj djeci želim biti uzorom. A to mogu samo osobnim primjerom. Jer, kad bi generacije bogatih tek uživale ono što su stekli njihovi preci, brzo bi se to istopilo. A nema nesretnijeg čovjeka od onoga, kako kaže židovska kletva – dao Bog da imao pa ne imao. I ja imam kriza, i ja često ne stignem sve učiniti što bih trebala, ali i to je način da osjećam sve probleme žena. I što je najvažnije u svemu tome, kad smo ja i moj muž na odmoru, osjećamo neku posebnu bliskost koja se nastavlja i dugo poslije njegova završetka. Pa, pored osjećaja punine što radim, prisutno je i ovo drugo -zbližavanje s mužem koje jače osjećam u takvim trenucima. Možda je to i svim ženama najbolja poruka – raditi, ali ne zaboraviti da je netko uz nas, da taj netko znači, zapravo, naš – život! Znam ja da to sve nije tako jednostavno, da je teško sve to uskladiti, ali koliko se trudimo, toliko ćemo imati. No, ni to nije ni lako ni jednostavno. Zato nije uvijek dovoljan novac, ma tko što mislio o tome. On, istina, može pomoći, ali nikoga ne može učiniti sretnim, nikome ne može garantirati ljubav, privlačnost i želju da ostanemo s njim zauvijek. Nikome, baš nikome ne može od života učiniti romantiku, ma što tko mislio o tome. A nema onoga, ma što tko govorio o njoj, ma kako je podcjenjivao, tko je ne priželjkuje barem nekada. Pa i ovo o čemu se ovako iskreno ispovijedala ona prva žena, koja vapi za nastavkom ljeta, nije ništa drugo nego vapaj za nečim čemu inače ne pridaje dovoljno pažnje, a silno to želi. Mislim da će se sa mnom složiti mnoge čitateljice kad kažem da sve što želimo, ako to doista želimo, možemo ostvariti. Zašto ne bismo produljili atmosferu ljeta kad nam je bilo lijepo, kad se u nama probudilo ono što je još malo pa potpuno zamrlo. Kažu ljudi da je odmor i izmišljen baš zato – da se vratimo na početak. A svaki početak, pa čak i kad ga samo dočaravamo, lijep je.