Svatko odgovara za svoje postupke

Iako ne volim suditi ni o čijem ponašanju, ne volim čak ni komentirati nečije odluke, jer svatko ipak sam najbolje zna zašto nešto čini, ipak, neki put te netko uplete i u nešto u što se sam nikad ne bi upuštao. Mene je život već odavno nečemu naučio – ne čuditi se više ničemu, jer sve je moguće, pa kako kaže jedan moj prijatelj – i ono nemoguće. E pa baš o tome nemogućem slušala sam neki dan u jednoj kavani. Nisam najprije znala o kome ljudi za susjednim stolom govore, nije me to u prvi mah ni zanimalo, ali kad su počeli spominjati imena, a još više čuditi se godinama jednog bračnog para, zaintrigirali su me. Prepričavali su nešto iz crne kronike, ali uopće se nisu zadržali na onom za mene bitnom, samoj prometnoj nesreći, već su se raskokodakali o godinama onih koji su doživjeli nesreću.

Ono što ih je zgražavalo, bila je informacija koju su pročitali – muž je bio mlađi od žene 37 godina. Au braku su bili 15. Komentar je, a i zaključak, bio – zamislite, kad su se ženili njoj je bilo 67, a njemu tek 30! Ona je bila starija od njegove majke. I tek kad sam to čula, shvatila sam o kome je riječ – o mojim znancima.

Iako se nikad ne upuštam u razgovore takve vrste s nepoznatima, došlo mi je da ovaj put to učinim. Samo, što reći kad sam od samog početka i ja mislila slično – nisam se, doduše, zgražavala, ali sam znala da će to što oni čine, izazvati među ljudima – sablazan. Jer, znala sam čim su se ženili da to neće dobro završiti, ma kako da je ona dobro izgledala, i ma kako je on izgledao stariji no što je. Jer, nije ovdje samo u pitanju izgled, čak je on, možda, i najmanje važan. U pitanju je nešto drugo – poimanje života, odnos prema njemu i što je, možda, još najvažnije, prihvaćenje takve veze u društvu. Užasno mi se činilo kad sam čula kako ti ljudi komentiraju da je za nju sreća što je poginula jer, kako se pričalo, on je svakim danom sve manje bio doma, a ona mu je sve više zagorčavala život. Tvrdila je nekad, pa i meni, ako ikad osjeti tako nešto da će se znati povući, ali – ništa od toga. Ona je bila sve agresivnija, a on sve očajniji. Tko zna, možda se nesreća i desila zbog svađe u autu.

Jer, ma tko što rekao, ma kako govorio da ga nije briga što se oko njega zbiva, ipak to nije tako. To se konačno brzo poslije njihove ženidbe pokazalo točnim. Rijetki njezini ili njegovi prijatelji nastavili su to drugovanje. Iako nisam psiholog, ja sam čak i mogla razumjeti neku zanesenost i jednoga i drugoga, ali morali su shvatiti da to nema budućnosti. Veza da, u ovakvim slučajevima, ali samo ako ste dovoljno čvrsti da znate kad je i – kidati. Na žalost, ovdje je smrt rastavila ono što bi prije ili kasnije i život. Jedna moja draga znanica, Herta, bila je krasna mlada djevojka koja je prije Drugog svjetskog rata radila u jednoj ambasadi. Ambasador, stariji od nje 25 godina, oženjen i otac troje djece, zaljubio se u nju i ona mu je bila ljubavnica – tako reći cijelu svoju mladost. Kad je počeo rat, on je morao otići sa svojom obitelji natrag u svoju zemlju i, naravno, nju je ostavio.

Doduše, materijalno ju je zbrinuo, ostavio joj je čak krasnu kuću, ali, kako bi ona znala poslije govoriti, što je to prema onom što je ona njemu dala – svoju mladost! No, sudbina se opet poigrala s njom. Sad se, pak, ona zaljubila u čovjeka mlađeg 20 godina od sebe. I željna valjda pokazati da i ona može – nemoguće, udala se za nj. I, desilo joj se ono što i prvi put. Bila je ostavljena. On se zaljubio u mlađu. Herta je duboku starost dočekala sama, ali, na žalost, ništa u životu nije naučila. Jednom se može griješiti, ali kad se to nekom desi dvaput, ili čak i više puta, onda se to zove – nepromišljenost! Stoga, iako se ne volim upletati u tuđe odluke, volim savjetovati – prije nego što ulazite u vezu, dok vam je glava još “friška”, dobro promislite. Svakoj se ženi može desiti ljubav, pa i srljanje u nešto što joj nije primjereno, ali mora biti spremna uhvatiti se u koštac i sa svim onim što je poslije može dočekati. Samo pametni i hrabri mogu si priuštiti i poneku – glupost. »ak se ne mora desiti, barem ne uvijek, da mladi ulaze u vezu samo zbog nekog interesa, iako je to najčešće, ali i kad nije tako, onaj tko je stariji, mora znati što život sa sobom nosi.

Ne vjerujem u kletve, ali sjetila sam se nečega što je netko rekao za Hertu kad je ljubovala s ambasadorom – da će joj se u životu vratiti. Poimanje života, njegove kvalitete i vrijednosti u mnogo čemu se danas, na sreću, promijenilo. Civilizacija je obogatila život, pa i seksualni se razlikuje od onog nekadašnjeg. Suvremeni način života opteretio je današnjeg čovjeka i oduzeo mu mnogo, ali sretan ljubavni i seksualni život, kao i skladni odnosi u braku i obitelji, sve to mogu nadoknaditi ako među partnerima nije prevelika razlika u godinama, iako se i tu mnogo toga promijenilo. Nekad je bilo posve normalno ako jedan dobrostojeći čovjek, ne samo fizički nego i materijalno, oženi se nekom mlađom dvadeset ili više godina. Međutim, nismo bili naviknuli da i žena može sebi dopustiti isto.

Danas to, međutim, više nije nikakva senzacija, osobito za žene koje su poznate u svijetu glazbe, glume ili vlasnice velikih tvrtki. One su tako emancipirane da si mogu dopustiti svašta, pa i to. Takve “smjele žene” izazivaju čak i divljenje odre- đenih krugova zbog “hrabrosti”, mada ja to i ne bih nazvala takvim. Razumni ljudi znaju da će takav muškarac prije ili kasnije – odlepršati. Mnogi kad se spomene tako nešto, kažu da ima i primjera koji dokazuju suprotno i pritom spominju francusku pjevačicu Edith Piaf, čiji je muž bio od nje mlađi 22 godine i koji se poslije njezine smrti nikad više nije ženio. Ali, možda je i taj primjer više iznimka nego pravilo. Moj stav o tolikoj razlici u godinama mojim je čitateljicama poznat. Ne osuđujem, sve je u ljubavi dopušteno, ali ja znam što mogu, što hoću, i na koji način i s kim to činim. I meni su se “ubacivali” mladi. Nekima sam se, možda, čak i sviđala, ali ja sam uvijek mislila dalekosežnije.

Ja sam uvijek željela voditi igru, a to se može samo bistrom glavom. Meni osobno dogodilo se nešto što mi je kao i svakoj ženi imponiralo. Vozila sam se u svom cadillacu po Ženevi i kod jedne zebre stala da propustim trojicu sasvim zgodnih muškaraca. Jedan, prosijedi, odmah mi je zapeo za oko. Oni su se nećkali da li stati ili prijeći cestu, ja sam si utvarala da gledaju u mene i tek kad sam im rukom pokazala da prođu, sa smiješkom su to učinili. Iste večeri nazvao me jedan gospodin i kaže da je na policiji dobio broj moga telefona preko registarske oznake na mojem autu, da se oduševio mojom ljubaznošću i pitao me smije li me pozvati na ručak. Znatiželjna kakva već jesam, a pogotovo kad su muškarci u pitanju, rekla sam mu da navrati k meni, jer je to jednostavnije nego da se nalazimo negdje vani. Očekivala sam da će doći onaj kojega sam uočila – prosijedi ljepotan. Međutim, bila sam duboko razočarana, jer je to bio relativno mlad čovjek, nije mu moglo biti više od pedeset godina.

Ipak sam ga ljubazno primila. Odmah je rekao što je po zanimanju, gdje radi, da je slobodan i da već dulje vrijeme traži ženu koja bi bila slična meni. Ja sam ponudu pristojno odbila, čak i njemu dobacila nekoliko komplimenata, ali i napomenula da ja znam granice do kojih jedna žena treba i može ići. Usput sam mu rekla da je on, po prilici, godište moga sina. To mu je, čini se, kazivalo sve. Pametnom je i to previše. Međutim, ima i drugačijih primjera. Jedan moj dragi prijatelj, liječnik, još za rata oženio se liječnicom starijom od sebe 15 godina. Bili su u skladnom braku 45 godina, do smrti. Rijetko je tko imao tako skladan brak i život kakav su imali oni. Ne znam je li i ovdje iznimka potvrđuje pravilo, ali, možda. Uostalom, svatko ipak mora znati što čini, zašto to čini, ali i snositi posljedice svojih čina.