Sve je izgubilo smisao

Prije pet mjeseci izgubila sam muža – pijani luđak naletio je na njega dok je uredno prelazio ulicu. Što mi vrijedi da će biti osuđen kad onoga koga sam voljela više nema?! Cijeli mi se život srušio. Nismo stigli imati ni djecu, tek smo pod krov stavili kuću zbog koje smo se svega odrekli. Crninu sam nosila samo četiri mjeseca. Majka me uvjerila da se više ne nosi kao nekad, dugo, cijelu godinu, da se moram sabrati i vratiti stvarnosti, da sam još mlada i da ću naći drugoga. Strahovito sam utučena, nemam volje za životom. Svaki dan završava mi morom, a svako jutro započinje umorom. Sve oko mene izgubilo je smisao. Ne mogu se utješiti, ništa me ne zanima, ne izlazim nikamo osim na posao, a najbolje se osjećam u četiri zida. Sve je nepovratno izgubljeno, a samo mi je dvadeset i šest godina. Kad bih mogla, najradije bih pošla za svojim mužem…

Neutješna Ruža

Tamo gdje postoje samo sjene, žive naši najmiliji na svoj jedini mogući način: kao svjetla našega života. Neću vam reći da ne tugujete. Naprotiv, iživite svoju tugu do dna, da u vama izgori i pretvori se u uspomene. Razgovarajte o njoj, podijelite je s drugima, nemojte je zatomljavati, ali je ni uzdizati nad životom kao najvrednije što čovjek ima. Pustite da vrijeme učini svoje, da se bol smiri kao nabujala rijeka koja se malo-pomalo vraća u svoje korito. Nemojte se iscrpljivati zamjerajući svojoj majci, ona je sigurno mislila najbolje. Sad je posve svejedno je li bila zadovoljna vašim izborom ili nije, majke za svoju djecu uvijek žele više. Potražite pomoć liječnika, on ima načina da vas na manje bolan način provede kroz vašu depresiju i iz nje izvuče, kako biste, kad za to dođe vrijeme, opet bili osoba sposobna za život i spremna da u njemu nađe novi smisao. A sjene? Nosit ćemo ih u sebi dugo, dugo, dok dobri duhovi ne postanu sve prozirniji i na kraju ne izblijede.