Sve samo ne shopping

U Graz sam dospio zahvaljujući Međunarodnom festivalu kazališta za djecu i mlade Spleen, s predstavom “Kralj A” zagrebačke Male scene. Dok su moji kolege guštali u kafićima, ja sam nastojao vidjeti što više od drugog po veličini austrijskog grada u kojem sam boravio – prvi put. Priznanje da tu nikad nisam bio izazvalo je salve smijeha: neki su mi se odmah ponudili za vodiča, drugi su mi gurali kartu grada kako se ne bih izgubio… Graz je, naime, od Zagreba udaljen samo 181 kilometar pa je Zagrepčanima “prirodno odredište” za shopping, baš kao što je nama iz Istre Trst, pa je teško naći stanovnika hrvatske metropole koji ga bar jednom nije posjetio.

Europska prijestolnica kulture Evo još jednog Zagreba, malo manjeg i malo ugodnijeg za stanovanje – pomislio sam šetajući se tim gradom na rijeci Muri. No, za razliku od Zagreba, prekrasno je uređen i čist, s odličnim spojem stare arhitekture i suvremenih zgrada: status europske prijestolnice kulture 2003. iskoristili su da ga još bolje urede i izgrade. Većina Zagrepčana u Graz putuje automobilom. Tako smo krenuli i mi – Mario Dorić, Luka Petrušić, Damir Klementić, Marko Makovičić i ja – rano ujutro, preko Maribora. Za malo više od dva sata stigli smo u Feichtinger, mali, vrlo ugodan hotel na Lendplatzu, u središtu grada. U hotelu se nismo zadržavali, odmah smo krenuli u potragu za ostatkom ekipe u Tao! Theater am Ortweinplatz, kazalište u kojem smo tu večer nastupali. Podsjetilo nas je na zagrebačku Malu scenu: intiman teatar na istoimenom trgu. Nakon “pregleda” pozornice, dio ljudi otišao je u shopping, a ja u šetnju gradom, uz Muru.

Podzemni hodnici Na drugoj strani rijeke privukao me Schlossberg, dvorac na brdu, simbol grada, do kojeg s istoimenog trga vodi 260 strmih stuba uklesanih u stijene. Na 123 metra visoko brdo popeo sam se za desetak minuta, neprestance se sudarajući s nekim. Stube su, naime, toliko uske da dvije osobe jedva prolaze jedna pokraj druge, a toga je dana mnogo ljudi iskoristilo lijepo vrijeme za šetnju. Napoleonove trupe su 1809. djelomično razrušile dvorac, no ostao je netaknut toranj sa satom. Ispod Schlossberga vode dugi podzemni hodnici u kojima danas priređuju predstave i izložbe.

Treskava uspinjača Popevši se na vrh, uživao sam u pogledu. Sat na kuli podignutoj 1560. razlikuje se od drugih: kazaljka koja pokazuje sate duža je od one koja pokazuje minute. To je napravljeno zato da se glavna kazaljka može vidjeti iz daljine. Sat je, inače, djelo majstora Michaela Sylvestera Funcka koji ga je postavio 1712. Iako sam želio pogledati mehanizam iznutra, nigdje nisam vidio ulaz. Spustio sam se uspinjačom koja me podsjetila na zagrebačku, no duža je od nje. I visinska razlika je veća. Pruga je zavojita i strmija (spušta pod kutom od 61 stupanj), pa se uspinjača za vožnje jako trese. Karta stoji 60 centa u jednom smjeru.

Pita s jabukama Noćni život Graza nisam stigao upoznati jer smo nakon predstave otišli u festivalski centar Hot Spot u Kunsthausu. Kunsthaus je Umjetnički paviljon neobičnog izgleda (poput nekog unutrašnjeg organa) izgrađen u povodu proglašena Graza europskim prijestolnicom kulture 2003. Kako sam ranoranilac (imam dvije kćerkice koje me bude ranom zorom), sutradan sam već u sedam ujutro bio spreman za drugu turu po gradu. Naoružan fotoaparatom, krenuo sam po Herrengasse, dugačkom ulicom koja siječe strogi centar, u kojoj mi se posebno svidjela kuća oslikanog pročelja. Nasuprot zgradi Opere, koju su projektirali Helmer i Fellner, slavni austrijski arhitekti, nalazi se preslatki mali trg, Kaiser-Josef-Platz, gdje je i mala tržnica. Na zgusnutim štandovima prodaje se povrće i voće koje se uzgaja u okolici grada. Kod jedne Slovenke, koja mi je rekla da ondje živi već 30 godina, kupio sam odlične pite s jabukama. Svako ih jutro u pet sati ispeče i potom ih dolazi na tržnicu prodavati. U deset sati morao sam biti u teatru – predstava je počinjala u jedanaest – a svježa i ukusna pita koju sam donio kolegama u tren je nestala.

Oblaci dima Za nas pušače i Graz je postao “neprijateljski grad”. Jedno od rijetkih mjesta gdje se smije pušiti mali je kafić s nekoliko stolova pokraj recepcije u našem hotelu, pa smo tu uživali u oblacima dima i espressu. Inače, svi puše po cesti pa smo se i mi, iako nerado, pridružili tom trendu. U Graz ću ponovno doći prvom prilikom, ali ne u shopping, već da bolje istražim taj muzej na otvorenom, prepun restorana, dućana i pivnica.