Sve se može kad se hoće

Ne jednom se može čuti kako netko ima snažnu volju, kako je uspio samo zato što je to učinio snagom volje, i to i ondje gdje se drugima to činilo – nemogućim. Pa, je li ta volja doista toliko moćna da ruši pred sobom “sve barijere”, zar ima ljudi koji je posjeduju na taj i takav način da onima koji je nemaju, ili je imaju manje nego misle da bi trebali, stvaraju i komplekse i čine ih, zapravo, nesretnima. Neki idu čak tako daleko da kažu da je volja i tijelu važnija od lijekova. Ako ona ima takvu i toliku moć, što treba činiti da se razvije i u onih slabih. Sjećam se jedne svoje prijateljice, i to iz vremena naše mladosti. Družile smo se, zabavljale, bilo nas je svagdje gdje su se sastajali naši vršnjaci. I kad smo se udale, ništa se nije promijenilo. Bila je puna života. I onda odjednom – užas!

U tridesetoj godini naglo je oboljela od neke bolesti, kojoj tad nisu mogli naći ni uzroka ni lijeka. Jednostavno su joj počele otkazivati noge i ruke. Bila je udana i majka dviju kćeri. Iako je voljela muža, više su je brinula djeca. Jer, on će se već snaći, ali što će biti s djecom, nije smjela ni pomisliti. Srećom, imala je kolegicu liječnicu koja je “prevrnula svijet” da pronađu najprije uzrok, a potom i lijek bolesti. Ali, čula je nešto od nje čemu nije dotada davala veliko značenje – i o tebi i o tvojoj volji mnogo će toga ovisiti.

I tad je krenulo: lijekovi, vježbe, šetnje koje su prije bile muka nego radost, ali ona nije posustajala. A kad su joj rekli da bi i toplice pomogle, i onamo je otišla. Činila je, zapravo, sve da se vrati djeci ako ne do kraja izliječena, a ono barem sposobna da radi ono najnužnije. Iako ne preko noći, ali poboljšanje je osjećala svaki dan. I kad je konačno stala na noge, zahvaljivala je liječnicima, ali jedan od njih joj je rekao: “Sve što ste postigli, postigli ste sami. Svojom voljom i željom da morate uspjeti”. Kakav zaključak je mogla izvući iz iskustva sa svojom bolesti? Prvi, da volja za život ne predstavlja teorijsku apstrakciju već realnost. Drugo, da je bila nevjerojatno sretna da je imala liječnicu koja ju je poticala da se aktivno uključi u liječenje, bez obzira na to što ni sama nije znala krajni ishod. No, bila je uvjerena da i vlastiti doprinos izlječenju može pomoći. Ono o čemu se ovdje radilo, je velika volja za životom, ali i djelovanje te volje. Postoji, i ovo je dokaz tomu, uzročna veza između volje i kemijske ravnoteže u mozgu.

Ta snažna volja stvara impulse u mozgu koji stimuliraju rad hipofize, koja onda pokreće epifizu kao i čitav sustav žlijezda s unutarnjim lučenjem. No, ma kako moju prijateljicu uvjeravali da je najzaslužnija za svoje prizdravljenje, ona sve pohvale upućuje liječnicima, tvrdeći da je glavni doprinos njezinu ozdravljenju bio u tome što su je oni ohrabrivali i podržavali i onda kad je ona počela gubiti nadu. Još je jednu stvar naučila u tijeku svoje bolesti. Nikad ne treba podcjenjivati sposobnost tijela i duha da se regenerira – čak i kad su izgledi najbeznadniji. Ta životna snaga je, vjerojatno, ona snaga koja se najmanje razumije i o kojoj se najmanje zna, a kojoj se konačno posvećuje sve veća pažnja. Možda bi i druga priča mogla potkrijepiti tvrdnju sličnu prvoj. Ao njoj su se raspisale sve američke novine. Jedan mladi čovjek, 39 godina star, želio je, kako je to u Americi običaj, osigurati se za slučaj smrti. Bio je otac dviju kćeri pa je i to, vjerojatno, bio razlog što je to želio učiniti što prije. No, da bi uspio, morao je proći temeljit liječnički pregled. I tad je saznao šokantnu vijest – srce mu je bilo u takvom stanju da je pravo čudo da se uopće mogao kretati.

Kad su to saznali njegovi najbliži, svatko je za nj imao svoj prijedlog. No, svi su mislili da se mora više posvetiti djeci jer ona ga i najviše trebaju. Mora im usaditi one životne vrijednosti koje će pamtiti za cijeli život, a to je značilo da bi trebao prestati raditi, ili barem smanjiti obim poslova. Činilo se da je i sam u dvojbi, da ne zna što da učini ni sa sobom, ni s djecom, ni sa svojim životom. Ali, te dvojbe nisu dugo trajale. Nije bio od onih ljudi koji su se lako predavali. Živjet će kao i dosad, ponašat će se kao i uvijek, a i radit će kao da se ništa nije dogodilo, ili barem kao da se neće ništa dogoditi. Ali, odlučio je ništa i ne reći svojoj ženi. Jer, poznavajući je, znao je što bi radila kako bi ga oslobodila svega što bi ona procijenila da je važno. Aon nije mogao ni zamisliti da svoje djevojčice ne baci u zrak kako je to činio svaki put kad bi dolazio s posla doma, da ih ne okrene preko ruku i ne zavrti u krug, u čemu su one uživale, ali čemu se i on radovao kao dijete.

Iako je silno želio živjeti, pitao se što znači godina više ako ona bude onakva kakvu su mu preporučali liječnici – odricanje, odricanje i samo odricanje. Aon je želio ne samo živjeti nego i uživati u životu. I kao da je u tom trenu odluku i donio. Živjet će kao i dosad. To je bilo dovoljno da isti dan poslije te odluke učini ono što je činio svaki put kad bi dolazio kući – uhvatio je svoje djevojčice, sad ih više ne bacajući nego s njima polagano plešući. One su ciktale, a on je uživao. I na sreću, uopće nije osjećao nikakav umor pa ni bol. Jest da se preznojio, ali tko ne bi jer i ne zna kad se ovoliko “naplesao”. I, ma što tko rekao, ma što da su mu prognozirali, on je radio po svome, i jednostavno – živio. Tri godine kasnije sreo je poznatog kardiologa. Sve mu je ispričao i očekivao grdnju. No, iznenadio se kad je čuo što mu ovaj čovjek kazuje: “Ne kažem da ne treba slušati liječnike, jer i sam sam taj, ali čovjek najbolje osjeća što može i dokle su njegove granice. Da niste mogli raditi to što jeste, sigurno ne biste više bili među živima, ali i to što ste radili, radili ste s voljom i veseljem. A to je nešto što ni medicina ne može objasniti. I još nešto, želja za životom, kako kažete zbog svojih djevojčica, učinila je također svoje.”

Znam da većina liječnika smatra da je medicina, koliko vještina toliko i znanost, i da je najvažnije medicinsko znanje koje se može naučiti ili prenijeti drugom, otkriti način na koji ljudsko tijelo i duh mogu prikupiti u sebi i one najskrivenije rezerve da bi se oduprli i najtežim izazovima. Čitala sam i sama kako mnogi savjetuju pacijentima da je najvažnije vjerovati u sebe, u izlječenje, ali isto tako vjerovati i liječnicima. Čak ta vjera u samog sebe je na prvom mjestu. Ali ni ona nije “besplatna”, ne može biti bez “pokrića”. Pušači, pijanci, oni koji se loše hrane i ne paze kako žive, ako se takvog života ne odreknu, ako nešto ne poduzmu, badava im i volja za ozdravljenjem. Najbolji primjer za to mi je jedna moja susjeda. Pušila je strahovito, slabo je jela, a čini se da je voljela i “bančiti”. Svima nam je izgledalo da je živjela za “dim cigarete i šalicu kave”. I kad se ozbiljno razboljela, rekla je da će pobijediti bolest, snagom volje, ali pritom je mislila da može nastaviti životom kakvim je dosad živjela. Na žalost, ništa od toga! Tad je i ona, ali i svi oko nje, shvatila ono o čemu smo tako malo razmišljali – kako je zdravlje najveće bogatstvo, ali dok smo zdravi, to ne cijenimo, to se smatra normalnim.

Život je samo jedan, nije čak ni dug, i zato treba paziti da ma koliko trajao, bude lijep, sadržajno bogat, ispunjen, što je i najvažnije, ljubavlju. Možda je i to razlogom što sam ja uvijek bila zagovornica baš takvog života, što sam uvijek bila disciplinirana, uvijek sam pazila na sebe, ulagala sam energiju u ono što sam držala važnim, ali i tetošila sve one koje sam voljela. A voljela sam mnogo puta, otvarala sam srce onima koji su to zaslužili, i koji su mi, manje-više, to i vraćali.