Sve za hrabre žene

Na plakatu humanitarne akcije Sve za nju, koji u mjesecu borbe protiv raka poziva žene da preventivnim pregledima “prekriže” i rak dojke i rak vrata maternice, uz Lanu Jurčević, zaštitno lice kampanje, nalaze se još dvije da­me. Njihov je osmijeh pomalo suzdržan, za razliku od širokog osmijeha mlade zagrebačke pjevačice – koja će u sklopu svoje dobrotvorne misije od 7. listopada do 7. studenoga, koliko traje kampanja, biti gošća na tribinama i pozivati djevojke i žene da se posvete svojem zdravlju. Te dvije žene imaju vrlo kratke frizure i zrače unutarnjom snagom te odlučnošću.

Otprve je jasno da one nisu profesionalne manekenke – iako su zgodne – nego su stvarne junakinje borbe protiv raka. Riječ je o propagandistici Silviji Javorović (34) iz Zaprešića pokraj Zagreba i Almenki Balenović (42), liječnici iz Kloštar Ivanića, i svakoj je zbog karcinoma djelomično odstranjena dojka. Iako žene nakon takvih zahvata nerado izlažu dekolte pogledima, one su bez ustezanja pozirale u potkošuljama te ponosno pokazale da im je nakon kemoterapija i zračenja počela rasti kosa. Hrabre žene, naime, sudjeluju u kampanji kako bi se prikupio novac za otvaranje Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od karcinoma, posebno od raka dojke te vrata maternice. Kampanju organiziraju Nacionalni odbor za promicanje prevencije raka vrata maternice te udruga Sve za nju , a okuplja žene oboljele i liječene od raka dojke. Pridružio im se i lanac drogerija dm, koji će prihod od prodaje vrećica za jednu kunu, tijekom sljedećih mjesec dana, donirati za otvaranje Centra. Farmaceutska tvrtka Glaxo-Smithkline također je dala doprinos kampanji, organiziranoj pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Silviji Javorović, majci šestogodišnje Mirne i troipolgodišnjeg Hrvoja, silno se svidjelo fotografiranje za pla­kat, jer se i sama iz hobija “druži” s fotoaparatom. Dok joj preklani u srpnju nije otkriven rak dojke – sumnjivu kvržicu napipala je dojeći sina – njezin je život nalikovao mirnom riječnom toku. Sa suprugom je prije šest godina kupila stan u Novom Zagrebu, karijera joj je u marketinškoj agenciji BBDO išla uzlaznom putanjom… Sve je to prekinula dijagnoza, zbog koje je mo­rala hitno na operaciju.

– Nisam dopustila da mi odstrane desnu dojku, iako mi je dr. Ivan Milas, liječnik koji me operirao u Institutu za tumore, savjetovao da pristanem na to. Da sam znala da će mi se bolest vratiti za nepuna tri mjeseca te metastazirati na pluća, ne bih ni trenutka dvojila. No, zbog bolesti sam bila potpuno rastrojena, na neki način sam izgubila dodir sa stvarnošću, nisam znala kakav potez povući, pa sam povukla pogrešan. Raz­mišljala sam sa­mo o tome što će mi od dojke ostati, umjesto da mislim na to kako ću preživjeti, kakva god bila operacija – govori gospođa Javorović. Dok priča o sebi, djeluje poletno, šali se na svoj račun pokazujući zbirku marama ko­jima pokriva glavu, kao da se 16 ciklusa kemoterapije i 35 zračenja, koliko je prošla u svojoj borbi s rakom, koja i danas traje, dogodilo nekome drugome.

– Više nisam dvojila što učiniti kad mi je 16. listopada 2006. otkriven recidiv na istoj dojci. Tada su mi na kompletnom pregledu uoči operacije otkrili i metastaze na plućima. Ta druga operacija, na kojoj su mi trebali odstraniti cijelu dojku, zbog metastaza je bila vrlo rizična – priča Silvija. Bolest se povlači

Netko bi na njezinom mjestu bio potpuno izgubljen, no ona si taj “luksuz” nije smjela dopustiti. Ponajprije zbog djece. Potom zbog sebe, pa zbog dvije godine starijeg brata Igora, inženjera strojarstva i njihovih roditelja – oca Stanka, umirovljenog nastavnika, te majke Paule, direktorice jedne zagrebačke osnovne škole. Na po­pisu njoj dragih ljudi zbog kojih nije smjela odustati nalaze se i Silvijini kolege s posla te mnogi njezini prijatelji, ali nema njezinog muža. Na upit o čemu je riječ, mlada žena ne želi govoriti, no od prijatelja bliskih paru doznajemo da ju je on, navodno, ostavio kad joj je otkriven recidiv na plućima. Odselio se iz zajedničkog stana i par je po svoj prilici, pred razvodom. Silvija je ostala sama, s djecom. I protiv bolesti se bori sama.

– Jesen 2006. bila mi je najcrnje razdoblje u životu. Trebalo je nastaviti liječenje kemoterapijom i zračenjem te se nadati da će se metastaze na plućima i tumor na dojci povući. Bila sam na razgovoru kod psihologa u jednoj zagrebačkoj bolnici, no on me nije pripremio na sve što me čekalo niti je pokazao bogzna kakvu empatiju. To me nagnalo da snagu potražim u sebi – zato sam u studenome te godine bila na tečaju autogenog treninga, koji nas uči da pomoću pozitivnih misli o sebi i svijetu oko nas, možemo postići čuda. Autogeni trening silno mi je pomogao – govori Silvija Javorović.

Kad joj je početkom 2008. trebao novac za terapiju matičnim stanicama u Beču, čime bi ojačala organizam da ne posustane u borbi protiv raka, čudo joj se i dogodilo. Nije imala 14.000 eura, potrebnih za skupi tretman, stoga je na internetu objavila apel. Novac je skupljen tijekom jednog dana, pa je sutradan Sivija objavila na in­ternetu zahvalu dobrim ljudima i zamolila da joj se više ne šalje novac. Nije posustala ni kad joj je u ožujku 2008. otkriven recidiv i na mozgu, a tumor je ponovno bio prerizičan za operaciju.

Otada do danas ta mlada žena srčano se bori za život na tri fronta – dojci, plućima i na mozgu – isključivo kemoterapijom te zračenjima. U podizanju sinčića Hrvoja i kćeri Mirne, koji idu vrtić i sil­no brinu za svoju mamu, jer shvaćaju da je bolesna, ia­ko ona nikad ne govori pred djecom o svojoj muci, po­mažu joj roditelji. Kolege s posla svako joj malo šalju poruku – No pasaran! (nema predaje). Na kraju priče o sebi, ta mlada ‘Majka hrabrost’ dodaje da su posljednji nalazi iz lipnja optimistični – bolest se povlači. Uskoro će opet na pretrage. I nada se da će nalazi biti još bolji. Za razliku od Silvije Javorović, uz koju su roditelji, brat, nekolicina najbližih prijatelja te kolege s posla, Almenka Balenović, specijalistica medicine rada u Iva­nić Gradu, uza se ima muža Božu (50), s kojim ima sinčića Andriju (5). Taj bivši franjevac, danas urednik lokalnih novina Otok Ivanić, koji je zbog ljubavi prema njoj prije petnaest godina napustio Crkvu, izvor je sve njezine snage. Osim što voli suprugu, nije ni tip koji bi “podvio rep” kad je najteže.

– Najteže je kad vam kažu da ste teško bolesni, a meni tada nije pomoglo ni to što sam liječnica. Vijest mi je javila kolegica citologinja. Vlakom sam se vraćala kući iz Zagreba i morala sam izići iz kupea u hodnik, da pred suputnicima sakrijem suze – govori gospođa Balenović. Karcinom joj je otkriven u srpnju 2007., u gornjem dije­lu desne dojke, blizu pazuha i limfnih čvorova – gdje se, kaže, otkriva 70 posto tumora dojki – i to šest mjeseci nakon što je zbog sumnjive kvržice otišla na pregled pr­sa ultrazvukom i mamografijom. Nalaz je nakon tog pregleda, u prosincu 2006., pokazao da je riječ o “cisti”. Gospođa Almenka stoga nije otišla na citopunkciju su­mnjivog dijela dojke, koja bi u potpunosti odbacila njezine sumnje. Sumnjivo tkivo – Tumor je već tada postojao, no nije se vidio. Grudi mlađih žena teže je pregledati jer im je tkivo još “aktivno” pa se tumor lakše kamuflira. Doista izgleda kao da je dio dojke, u to sam se uvjerila gledajući svoje prve na­-­la­ze, stoga nije na odmet sumnjivo tkivo provjeriti i ci­topunkcijom. Isprva se činilo da moj tumor nije velik. Ali nakon prvog operativnog zahvata u KB Dubrava, kad mi je docent Rado Žic 13. kolovoza 2007. odstranio dio doj­ke, pokazalo se da je ogroman – promjera 5 centimetara – a zahvatio je i 12 limfnih čvorova. Patohi­sto­loški nalaz pokazao je da imam tip raka dojke Her2, od­nosno da vrlo je agresivan. Bilo je jasno da opet moram na operaciju. Početkom rujna 2007. odstranjena mi je cijela dojka – odnosno sve osim kože, koja je kasnije “is­punjena” masnim tkivom iz mojeg trbuha, pa se danas čini kao da nikad nisam bila operirana – kaže gospođa Ba­lenović. Za njezin tip tumora postoji djelotvoran lijek, herceptin, no to je nije poštedjelo kemoterapije te zračenja. Prošla je 25 zračenja i devet kemoterapija, među kojima su četiri bile vrlo agresivne – zbog reakcije na njih dobila je anafilaktički šok, a drugi put se sva uko­čila – no, njezina se bolest povukla. Danas su joj svi nalazi uredni.

– Iako mi je suprug bio silna podrška, baš kao i cijela obitelj, triput mi je na kemoterapiju na KB Rebro, gdje su se o meni brinule onkologinja Paula Podolski i glavna sestra Anica, dolazila psihijatrica Merica Curač, moja prijateljica. Razgovarala sam i sa psihologinjom Renatom Šoher, također mojom prijateljicom, njihova mi je “neslužbena” pomoć silno trebala. Imati rak znači suočiti se “drugačijim” stanjem svijesti. Oni koji su zdravi, to jednostavno ne razumiju. I ja sam tijekom te­ra­pije, iako sam liječnica, pila antidepresiv – govori Almenka Balenović.

Upravo stoga je Centar za psihološku pomoć iznimno potreban svim ženama koje se nađu u toj situaciji. Depresivnim ženama bolest se češće vraća, a neke i odustaju od borbe za život. Humanitarnom kampanjom Sve za nju želi se podsjetiti djevojke i mlade žene na opasnost od HPV virusa, koji uzrokuje karcinom vrata maternice. Zaštitno lice kampanje, Lana Jurčević, pozvat će na posebnim tribinama u srednjom školama Zagreba, Osijeka, Splita i Rijeke djevojke na prevenciju, a prva će se 13. listopada održati u Zagrebu, dok radijska voditeljica Sonja Šarunić apelira na zrelije žene da redovito odlaze na preglede kod ginekologa. Svim tim aktivnostima želi se pomoći oboljelim i liječenim ženama, a propagiranjem prevencije omogućiti da u budućnosti bude što više zdravih žena.

Tanja Vučičević