Svi snovi u dvjesto kvadrata

­Vječita gužva, problemi s parkiranjem i prevelika buka “potjerali” su nas prije nekoliko godina iz prostranog stana u blizini Kazališne kavane u sjeverni, znatno mirniji predio Zagreba, gdje smo kupili polovicu kuće, koja se sastojala od gornjeg kata i tavana. Bilo je to baš ono što smo supruga i ja oduvijek željeli: golem jedinstven prostor od 200 četvornih metara s predivnim pogledom na sve strane.

Sve me to pomalo podsjetilo na glasovitu kuću arhitekta Planića na Prekrižju: istina, lokacija nije bila tako sjajna, ali je zato pogled bio gotovo identičan – kaže Otto Barić, 49-godišnji zagrebački arhitekt, sin proslavljenog nogometnog trenera, koji je dom za svoju tročlanu obitelj sređivao veoma polako.

Kamen po kamen – kamin

U šali dodaje da je on bio samo “izvršni urednik” koji je potpisivao račune i statiku, dok je za sve ostalo bila zaslužna njegova supruga Alenka, a važnu riječ imala je i njihova kći Anabela. No sve troje su se lako složili da će cijeli tavan pretvoriti u jedinstven prostor u kojem će, ipak, svatko od njih imati svoj kutak za sitna zadovoljstva: čitanje, sviranje, gledanje televizije, druženje s prijateljima…

– Uvijek sam želio imati kamin jer mislim da on i te kako pridonosi ugođaju. A naš je pravi “ručni rad”. Osmislio ga je, naime, prof. Krešimir Kasanić, moj tadašnji partner, inače veliki stručnjak za kamine. Slagan je kamen po kamen, pločicu po pločicu, i svaku ga zimu palimo najmanje dvaput.

Ispred kamina su dvije kožnate fotelje, koje su Otto Barić i njegova supruga vidjeli na štandu Ligne Roset na sajmu u Kölnu. No, morali su čekati četiri mjeseca da se počnu proizvoditi i dobili su prve dvije iz nove kolekcije tog glasovitog francuskog proizvođača namještaja. Iz Ligne Roset su i dvije sofe, kao i stol i stolci, a to je namještaj, objašnjava Otto Barić, koji nije pretjerano dizajniran, ali je veoma udoban.

Stolac koji ima svaki arhitekt

Crni kožnati stolac, koji je Otto Barić dobio od mame Zdenke još kao student, gotovo je idealna replika poznatijeg originala – Inc launch chair. Na njemu se najradije odmara čitajući, a uz njega je stolić s potpisom Eileen Gray.

– To je poznati stolić koji je tridesetih godina prošlog stoljeća zamišljen sa serviranje doručka u krevetu, pa se može podešavati po visini, ali ja na njega odlažem čašu viskija i pepeljaru za cigaru, jer u tome jednako uživam dok čitam dobru knjigu. Uz njega je obično u “kompletu” stolac Vasily, koji je dizajnirao mađarski dizajner Marcel Breuer, sljedbenik Bauhausa, i nazvao ga je po prijatelju, ruskom slikaru Vasiliju Kandinskom. To je stolac koji ima svaki arhitekt.

Dizalica za klavir U prostranom dnevnom boravku je i polukoncertni klavir Yamaha, na kojem svira Anabela Barić, 20-godišnja studentica treće godine arheologije i povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako lijepo i pjeva, za svaki Božić priredi pravi koncert za svoju obitelj. No, najveći je problem bio kako toliki klavir unijeti u stan. Dizalica je bila jedino rješenje.

U Scavolinijevu kuhinju ugrađeni su aparati tvrtke Neff, rađeni po mjeri, a posebno je zanimljivo riješena napa: niti se ne nazire ispod metalnog roloa koji djeluje veoma dekorativno. A tu je i golemi hladnjak marke General Electric.

– Baš kao što sam želio kamin, tako sam oduvijek htio i frižider koji je priključen na

dovod vode da bi mogao raditi led, ali sad kad ga imamo, koristimo ga svaka tri mjeseca. I to samo kad imamo večeru za veće društvo. Razlog je iznimno tvrda zagrebačka voda, zbog koje bi trebalo ugraditi poseban filtar. Ali imamo još jedan frižider. Supruga mi je, naime, za rođendan darovala frižider za vino, jer kako čovjek stari, sve više uživa u sitnim zadovoljstvima, a za mene su to vina. Volim kad je crno vino rashlađeno na 14, a bijelo na 12 stupnjeva, a dar supruge mi to omogućava: ima nekoliko rashladnih zona te onu za rashlađivanje šampanjca, a staklena vrata otporna su na UV zrake, tako da u unutrašnjosti vlada prava “podrumska” atmosfera.

Talijanska rasvjeta

U cijelom je prostoru pod prekriven jasenovim daskama koje s vremenom dobiju toplu zlatnu boju. Otto Barić kaže da ne voli “egzote”, što je pitanje stava, a ne kvalitete, te dodaje da bi se uvijek umjesto za mahagonij, radije odlučio za trešnjino drvo jer je pobornik ideje da treba koristiti materijal iz podneblja u kojem živimo. Od jasenova drva su i stube koje vode “u prizemlje”, gdje su spavaonice i kupaonice.

Kosi tavanski prostor diktira i rasvjetu. Stoga je izbor pao na ovješene svjetiljke, kao i na lampe koje se za strop drže tankim cijevima.

– Meni je najdraža stropna svjetiljka, koju smo svojedobno kupili u Austriji, ali vrlo je atraktivna i svjetiljka koja, zahvaljujući umetnutim komadićima stakla, mijenja boje. Svu rasvjetu kupili smo od talijanskih proizvođača Arte Luce i Luceplan jer doista daje poseban ugođaj u prostoru.

Bez zavjesa Na golemim pomičnim stijenama i prozorima nema zavjesa kako bi kontakt s prirodom bio potpun, što je osnovna koncepcija uređenja tog prostora. Samo su na jednoj stijeni zavjese od bijele tkanine, kupljene u Ikei, koje se navlače samo ujutro, dok je jako sunce, a i one preko dana služe samo za dekoraciju. Iako je cijeli prostor klimatiziran, uređaj se uključuje samo pri zimskim temperaturama.

Svima u obitelji draže je prirodno cirkuliranje zraka koje se postiže otvaranjem stijena i prozora u raznim dijagonalama, ovisno o vjetru. Ili se pak hlad potraži na terasi s koje se vidi cijeli grad. Za lijepih dana tu se i ruča, a vrlo je ugodno provesti koji sat u razgovoru zavaljen u garnituru Kettal, kojoj ne šteti ni sunce ni loše vrijeme.

Diana Šetka