Svježa krv u industriji snova

Gucci, Balenciaga, Lanvin, bili su samo slavna imena iz modne prošlosti prije nego što su njihova kreativna vodstva preuzeli Tom Ford, Nicolas Ghesquiere i Alber Elbaz. Njihove vizije pretvorile su te uspavane ljepotice u najprestižnije modne brendove današnjice, a Ford, Ghesquiere i Elbaz postali su zahvaljujući medijima prvoklasne zvijezde. No, u novijoj povijesti uskrsnulo je još dosta modnih kuća, za što je trebalo hrabrosti i malo sreće da se za čelne dizajnerske pozicije angažiraju mladi i nedovoljno afirmirani dizajneri.

Ovo je priča o mladim dizajnerima koji kreiraju pod imenima modnih velikana – Yves Saint Laurent, Givenchy, Valentino, Nina Ricci i Gucci. Počnimo od onog o čemu se najviše pričalo otkako je Valentino Garavani u siječnju ove godine, nakon 45 godina rada, zadnji put mahnuo s piste svojoj vjernoj publici. I prije te oproštajne couture-kolekcije prikazane u Parizu, modna kuća Valentino objavila je da će legendarnog Vavu na mjestu glavnog dizajnera zamijeniti Alessandra Facchinetti. Njezina debitantska kolekcija za modnu kuću Valentino očekivala se s velikim nestrpljenjem početkom ožujka na pariškom Tjednu mode.

Možda modni svijet doista uživa u toj gladijatorskoj igri, kad u arenu ulazi novi igrač, a ako izgubi u borbi, s gotovo perverznim veseljem okrenu prst prema dolje i kažu – sljedeći. Alessandra Facchinetti dobro je poznavala nemilosrdnost modnog establišmenta jer ga je već jednom iskusila. Naime, upravo je ona u ožujku 2004. bila imenovana prvom nasljednicom Toma Forda u Gucciju, ali na tom se poslu zadržala godinu dana. U strahu da nitko neće biti dostojan nasljednik njihova velikog spasitelja, Mr. Forda, čelnici te modne kuće podijelili su njegov posao između tri mlada dizajnera. Frida Giannini nastavila je raditi što i prije, jer je bila zadužena za Guccijeve modne dodatke, John Ray preuzeo je odgovornost za muške kolekcije, a najprestižniji posao – kreiranje ženskih kolekcija – bio je rezerviran upravo za Alessandru Facchinetti.

S obzirom na to da vrijeme provedeno na čelu Guccijevog tima ne pamti kao ugodno iskustvo, povratak na zvjezdanu, odnosno, izlazak pred Valentinovu publiku, za nju je bio vrlo stresan. No, ovaj put mogla je odahnuti: kolekcija je dobila najviše ocjene, a i sam Giancarlo Giammetti, dugogodišnji Valentinov privatni i poslovni partner, bio je zadovoljan. Alessandra je ostala vjerna Valentinovu modnom svjetonazoru beskrajnog veličanja ženstvenosti, a ipak, u kolekciji je bio vidljiv pomak i njezin osobni rukopis. Svi su se složili da njezin modni senzibilitet bliži Valentinu nego Gucciju. Alessandra je jedino bila tužna što se u publici nije pojavio i sam Valentino. “Željela sam publici prenijeti emociju koju im je Valentino pružao sve ove godine”, kratko je komentirala nakon revije.

Za mjesto na čelu Valentina, 35-godišnja Facchinetti se izborila u žestokoj konkurenciji Giambattiste Vallija i američkih zvijezda Lazara Hernandeza i Jacka McCollougha, koji kreiraju pod nazivom Proenza Schouler. Nakon završenog studija modnog dizajna u Milanu, zaposlila se u Pradi, gdje je dizajnirala za Miu Miu prije nego što je postala asistentica Toma Forda. Između Guccija i Valentina, Alessandra je radila kao kreativna direktorica za Moncler, a na čelu te talijanske modne kuće poslije ju je zamijenio upravo Giambattista Valli. On je također već imao iskustva s radom pod imenom nekog velikog živućeg kreatora koji se povukao: kreirao je, naime, za Emanuela Ungara. Nakon što su se čelnici Guccija u ožujku 2005. zahvalili na suradnji Alessandri Facchinetti, na njezino su mjesto postavili Fridu Giannini, koja je zanat ispekla u Fendiju, gdje je naučila sve o modnim dodacima. Ubrzo je otpušten i John Ray, te je Giannini od autsajdera u Guccijevu svetom trojstvu postala glavna dizajnerica svih njihovih kolekcija.

Frida Giannini ima samo lijepe riječi za svoje: “Nije im bilo lako naslijediti Toma Forda. Oboje su bili u strahu od toga što se od njih očekuje te su pokušali nastaviti tamo gdje je on stao i kreirati u skladu s njegovim vizijama. Nisu se usudili pokazati ništa svoje, iako su oboje talentirani. Meni je bilo lakše jer sam imala vremena shvatiti da je gotova era Guccija kakav je zamislio Tom Ford te da moram krenuti dalje. On je bio jedinstven, zbog čega je i imao toliko uspjeha, no modni svijet nije trebao njegove kopije već svježu krv. Tom Ford je opsjednut seksom, a ja nisam. U tome je naša najveća razlika. Žene ne doživljavam kao seksualne predatore, a ni kao seksualni objekte, nego želim osuvremeniti tradicionalnu Gucci ženu kakvu pamtimo još iz vremena Grace Kelly.”

Upravo cvjetni uzorak na marami koju je Gucci prije pola stoljeća dizajnirao za američku filmsku divu i monegašku princezu bio je Fridi glavna inspiracija za sve modne dodatke u prvoj kolekciji. Nakon velikog uspjeha “flora linije” čelnici modne kuće Gucci odlučili su da Frida Giannini preuzme kreativno vodstvo i nad odjevnim linijama. Rad na prvoj samostalnoj ženskoj kolekciji poklopio se s njezinim davno prije planiranim vjenčanjem, i za taj period danas kaže da joj je bio najstresniji u životu, ali datum vjenčanja nije odgodila. Čak si je sama kreirala i vjenčanicu. “Nisam ni pomišljala da bi nešto moglo poći po zlu. Potpuno sam bila usredotočena i nisam stigla razmišljati koliko su važne stvari koje mi se događaju. Možda me upravo to spasilo od kompletnog sloma živaca.”

Danas 35-godišnja Frida Giannini može veselo gledati na budućnost, njezin rad u Gucciju je općeprihvaćen te, baš kao i Fordov, omiljen među svjetskim zvijezdama ali i “običnom” klijentelom. Sa suprugom, web-dizajnerom, preselila se u Firencu, gdje je oduvijek bilo sjedište tog modnog imperija, a inspiraciju za nove radove pronalazi u bogatom Guccijevom fundusu, pogotovo u maštovitim uzorcima i bojama njihovih legendarnih marama. U slobodno vrijeme bavi se jahanjem i najbolje se opušta brinući se za svoje konje.

U srpnju 2006. čelnici modne kuće Rochas objavili su da zbog loših komercijalnih rezultata prekidaju poslovanje. Iznenađenje je bilo to veće što je njihov dizajner Olivier Theyskens zbog svog originalnog modnog rukopisa u Rochasu postao veliki miljenik modnih urednika. Srećom, Theyskens nije dugo bio bez posla, već u rujnu iste godine objavljeno je da počinje raditi za Ninu Ricci.

Životni put tog belgijskog dizajnera bio je vrlo uzbudljiv. Kad je 2002. godine stigao u modnu kuću Rochas, svi su bili iznenađeni da će “princ tame belgijske mode” – kako su ga nazvali zbog izrazito gotičkog modnog senzibiliteta – kreirati za gotovo zaboravljenu parišku couture kuću. Njezino ime prizivalo je u sjećanje samo zlatno doba Hollywooda, između dva svjetska rata, kad je Marcel Rochas odijevao filmske dive poput Joan Crawford ili Marlene Dietrich, a druga asocijacija bila bi blijedoružičasta bočica parfema ukrašena crnom čipkom. Kako bilo, Theyskensu se ta ideja odmah svidjela.

– Sjetio sam se bočice i mirisa tog parfema, a uz to imam izrazito strastven odnos prema crnoj čipki. Moja baka, koja je bila Francuskinja, poticala je tu moju strast kamo god bi išla, tražila je stare čipke i donosila mi ih. Bila je to moja djetinja opsesija, a čini mi se da je počela upravo s jednom bočicom parfema. Za mene je Rochas ono što je za Prousta kolačić madlena – priča Olivier Theyskens, koji je rođen 4. siječnja 1977. u Bruxellesu. Od malih nogu pokazivao je veliki interes za crtanje i odjeću. Roditelji su mu bili velika podrška u tome, pa čak i kad je nakon dvije godine napustio studij dizajna te pokrenuo vlastiti biznis u 20. godini. Nije dugo čekao da bude primijećen. Prvo je zapeo za oko Melissi auf der Mauer iz grupe Smashing Pumpkins, koja je u njegovim crnim, teškim i raskošnim gotičkim kreacijama pronašla idealnog modnog istomišljenika, a početkom 1998. je Arianne Phillips, Madonnina stilistica, pokazala neke Olivierove kreacije slavnoj modnoj kameleonki. Madonna se oduševila i Theyskensovu kreaciju odjenula, ni manje ni više, nego za dodjelu Oscara.

U 21. godini Olivier je već bio slavan. Njegove su kreacije dobivale same pohvale, ali samostalni biznis ubrzo je upao u krizu i završio bankrotom. Iako se naveliko pričalo o Theyskensovom dolasku u Givenchy, u trenutku kad je ostao bez posla, nitko mu se nije javio. No, nije očajavao, niti se žurio pronaći novi posao. Sve do poziva iz Rochasa. Iako su svi bili uvjereni da se Olivier ni u novom radnom okružju neće odreći svoje fascinacije morbidnim (njegov pariški stan prepun je prepariranih životinja), on je svoju baroknu raskoš dizajna usmjerio u potpuno suprotnom smjeru. Od početka je imao ideju o novom Rochasovu imidžu i nije ga želio miješati s onim što je radio pod vlastitim imenom. Kao nepopravljivi romantičar oduševljeno se prihvatio stvaranja slike o nekoj elegantnoj ženi iz prošlih vremena. Potez je bio vrlo riskantan jer prve kolekcije koje je prikazao 2003. doista su bile potpuna suprotnost svemu što se tada moglo vidjeti na modnim pistama. Bile su to elaborirane, minuciozne i bogate detaljima, kreacije pune svile, satena i naravno – čipke!

– Mrzim trendove, mrzim sve što je moderno, mrzim tehno-kulturu. Kreiram slušajući muziku, ne inspiriraju me vizualne stvari, samo glazba – rekao je Olivier Theyskens koji kreira slušajući najslavnijeg Belgijca u povijesti glazbe – Jacquesa Brela. Prkoseći modnoj struji, Theyskens je postao upravo ono što najviše mrzi – vrlo trendi i vrlo moderan, a ubrzo i miljenik Anne Wintour.

Njegova oproštajna revija za Rochas još jednom je dokazala njegov neiscrpni talent, koji je do izražaja najbolje dolazio na crvenom tepihu. Kirsten Dunst bila je u Cannesu 2006. savršena slika svega onoga što je Theyskens svojim radom u Rochasu ostavio modnoj povijesti. Iako za Ninu Ricci radi tek nešto više od godinu dana, dokazao je da svaku modnu legendu može spasiti od zaborava. No, priredio je potpuno novi koncept, ne želeći da moda koju stvara u Nini Ricci asocira na ono što je radio za Rochas. Prva kolekcija ponovno je bila posveta parfemu, ovaj put najslavnijem iz opusa Nine Ricci – L’air du temps.

Unatoč svemu, Olivier Theyskens je ostao skroman: ne podnosi medije, nitko ne zna ništa o njegovom ljubavnom životu (iako je, navodno, u dugogodišnjoj sretnoj vezi), a kad mu novinari govore i pišu kako je izuzetno lijep, umjesto očekivane prepotencije, dočekat će ih iskrena nelagoda s njegove strane. Njegovo anđeosko lice uokvirenom dugom, crnom, ravnom kosom te velike oči svakoga asociraju na izgubljenog dječaka koji se u ovom medijskom cirkusu našao slučajno.

Kad je Stefano Pilati prikazao debitantsku kolekciju za modnu kuću Yves Saint Laurent Rive Gauche, kritika je ostala zatečena. S velikom pozornošću očekivalo se što će ponuditi mladi Talijan koji je 2004., na mjestu glavnog dizajnera te kuće, naslijedio Toma Forda. No, ono što je pokazao bilo je daleko od modne filozofije Toma Forda, kao i od svega viđenog na revijama drugih modnih kuća te sezone proljeće/ljeto 2005. Pilati je napravio kolekciju kakvu bismo očekivali upravo od samog Yvesa Saint Laurenta, da je još stvaralački aktivan.

Neskriveno odajući počast svom idolu, Pilati je ženu doživio kao vrlo sofisticiranu i elegantnu, gotovo klasičnu, ali i seksi na vrlo profinjen način. Mnogo boja, volana i točkica, tako karakterističnih za njegovo stvaralaštvo iz 80-ih, Pilati je pretočio u suvremenu sliku ultrašik žene. Nakon prvotnih, dosta skeptičnih komentara, modni kritičari su se ubrzo posuli pepelom. Urednici najvećih modnih magazina apostrofirali su Pilatijev originalni rad kao jedan od najuzbudljivijih debija u novijoj modnoj povijesti, a tek kad je kolekcija stigla u trgovine, vidjelo se da je to pun pogodak. Pomalo staromodan, do koketnosti ženstven štih njegovih kreacija, ponudio je mušterijama toliko drukčiju modu od svega ostalog što se nudi u trgovinama, da je preko noći postao ultimativni must have za mnoge svjetske trendseterice. Njegov široki remen bio je najprodavaniji modni dodatak sezone i razgrabljen je takvom brzinom da su mnoge žene koje su ga žarko željele, ostale bez njega. Nakon takvog početka ne čudi da je njegova druga revija, za jesen-zimu 2005./6., dočekana s velikim strahopoštovanjem, a takav status zadržao je do danas.

Stefano Pilati rođen je prije 42 godine u Milanu i prva modna iskustva, kao i mnogi slavni dizajneri prije njega, poput Giorgia Armanija i Narcisa Rodrigueza, stječe u modnom carstvu Nine Cerrutija. Armaniju je 1993. postao asistent za mušku modu, a nakon dvije godine skrasio se u Pradi kao dizajner linije Miu Miu. Kad je Tom Ford postao kreativni direktor YSL Rive Gauche, pozvao je Pilatija da mu bude desna ruka te da u djelo provodi njegove zamisli, a kad se ovaj povukao, šefovi u YSL-u odlučili su da Pilati ostane. No, ovaj put pružili su mu mogućnost da izrazi i svoje kreativne zamisli, smatrajući ga zrelim za samostalno osmišljavanje imidža te modne kuće. Malo je reći da im se taj riskantan potez isplatio. Od potpunog anonimca koji je marljivo radio u sjeni velikih imena, Pilati je potpuno zasluženo, preko noći, postao velika zvijezda. A da osim svojih mušterija zna dobro odjenuti i samog sebe, dokazuje njegovo mjesto na aktualnoj listi američkog magazina Vanity Fair najbolje odjevenih muškaraca na svijetu.

I modna kuća Givenchy posljednjih je 13 godina, otkako se povukao njezin osnivač Hubert de Givenchy, teško pronalazila svoj identitet. Kao kreativni direktori kroz nju su prohujali John Galliano, Alexander McQueen, Julien Macdonald, a neko vrijeme Givenchy nije ni imao glavnog dizajnera. Nakon pregovora sa Zacom Posenom, Gilesom Deaconom i Rolandom Mouretom, u veljači 2005. novu su nadu pronašli u Talijanu Riccardu Tisciju, koji je za prvu haute couture kolekciju prikazanu u Parizu dobio vrlo dobre kritike. Međutim, prva pret-a-porter kolekcija, koja je prikazana nekoliko mjeseci poslije, dobila je iznimno loše kritike. Tisci je, za razliku od ekstrovertiranog Pilatija koji se nedavno čak slikao gol za jedan art-modni magazin, vrlo samozatajan. Ne voli se fotografirati i teško ga je nagovoriti na intervju. U početku se činilo da je, poučen iskustvima prethodnika, nesiguran u svoj položaj u Givenchyju, ali stvari se nisu promijenile niti kad je počeo dobivati sve bolje kritike. Modni analitičari fascinirani su njegovom dosljednošću da svoju priču razvija upravo onako kako je zamislio, bez obzira na njihovo mišljenje. On je vrlo senzibilan umjetnik jedinstvenog pogleda na modu, koji u svojem radu donosi nešto novo i ne pokušava se inspirirati tuđim idejama.

Iako Talijan, 33-godišnji Tisci studirao je na prestižnom St.Martin’s College of art and design u Londonu, a nakon što je diplomirao, radio je za Pumu, Antonija Berardija i Missonija. Potom je otvorio vlastitu modnu kuću, no od nje je odustao zbog preseljenja u Pariz. Naime, čelni ljudi Givenchyja inzistirali su da se dizajner, koji će voditi njihovu modnu kuću, usredotoči samo na taj posao.

Nakon odlaska Giambattiste Vallija s čelnog mjesta u Ungaru, ta je modna kuća dugo tragala za dostojnom zamjenom. Trenutačno sve se nade polažu u mlađahnog Amerikanca Estebana Cortazara. Treba li naglašavati kakav pritisak zbog toga osjeća 23-godišnji mladić? Ako tome dodamo i koketiranje Donatelle Versace s najvećim novim modnim otkrićem – Christopherom Kaneom, kojega bi rado vidjela pod svojim skutima, te pokušaje da se u New Yorku oživi legendarna modna kuća Halston, a u Londonu ništa manje kultni Ossie Clark, jasno je da je pred nama uzbudljiva modna budućnost prepuna novih talenata koji još traže svoje mjesto pod sjajnim i zavodljivim, ali i vrlo okrutnim modnim suncem.

Nenad Korkut