Svoje likove sada ostavljam na setu

Iako posljednjih godina uživa u mirnom životu sa suprugom Carey Lowell (46) i sedmogodišnjim sinom Homerom Jamesom, holivudska zvijezda Richard Gere (58) ima jednu zajedničku crtu s likom Simona, pijanca i propalog novinara kojeg je glumio u američkom filmu “Lov u Bosni”, s hrvatskom glumicom Kristinom Krepelom u jednoj od epizodnih uloga: obojica su vrlo dobro upoznati s ratom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U razgovoru za Gloriju Gere je bez ustezanja odgovarao na pitanja o svojim pogledima na rat u bivšoj Jugoslaviji.

Na područje bivše Jugoslavije prvi ste put došli potkraj devedesetih, kada ste posjetili Kosovo i Makedoniju. Možete li desetak godina poslije kazati da razumijete što se sve događalo na ovim prostorima? – Saznao sam mnogo o tome, ali bi bilo pretenciozno tvrditi da sam sve razumio. Mislim da to mogu shvatiti samo ljudi koji su se ovdje rodili i koji razumiju povijest sukobljenih naroda. No, znam da je novac mnogo veći uzrok nego što sam na početku mislio. Kada bih dulje pričao s ljudima, oni su postajali iskreniji prema meni, a u tim razgovorima novac se pojavljivao kao jedan od glavnih motiva za sukob. Čini mi se da su moć koju je imala Srbija, a nije je se htjela odreći, te bogatstvo Hrvatske, koje više nije htjela dijeliti sa Srbijom, bili važniji uzroci za početak rata nego želja svake strane da se pri raspadanju Jugoslavije ugrabi što veći komad teritorija. Mnogima je trebalo mnogo vremena da to shvate. I Bill Clinton mi je rekao da je jedina pogreška zbog koje istinski žali to što se nije ranije umiješao u ovaj rat.

Koliko su Amerikanci početkom devedesetih, zapravo, shvaćali što se događa na prostoru bivše Jugoslavije? – Amerikanci nisu shvaćali što se događa na Balkanu. No, Amerika je daleko, a mene zanima zašto nije reagirala Europa. Velika Britanija, Francuska i Njemačka samo su šutke promatrali kako se u njihovom susjedstvu događa genocid, a, što je još žalosnije, Ujedinjeni su narodi bili na terenu i ništa nisu napravili kako bi zaustavili rat. Vjerojatno se ni Amerika ne bi umiješala da ne živimo u doba kada su mediji toliko važni. Naime, svijest o ratu na Balkanu kod Amerikanaca se probudila tek kada su se pojavile TV snimke logora u Bosni i Hercegovini. Slika izgladnjelih i izmučenih muškaraca podsjećala je na Auschwitz i kada su je Amerikanci vidjeli, odlučili su reagirati. I dalje nismo razumjeli što se događa, ali morali smo zaustaviti ono što je ta slika simbolizirala.

Jeste li ulogu u filmu prihvatili zato što ste vjerovali da će “Lov u Bosni” objasniti američkim gledateljima zašto je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji? – Ulogu u filmu prvenstveno sam prihvatio zbog odličnog scenarija i povjerenja u redatelja Richarda Sheparda. Da se režije prihvatio površni redatelj, “Lov u Bosni” bi bio samo običan akcijski film, no Shepard je snimio pametan, duhovit i kompleksan pogled na rat u bivšoj Jugoslaviji.

Ima li onda istina u pričama da ste s redateljem često žučno raspravljati o tome kako film treba izgledati? – Nismo se svađali, već smo razgovarali o ključnim pogledima koje film pruža na rat, a najviše smo se razišli oko toga kako bi trebao izgledati kraj. Ne želim ga otkriti gledateljima pa ću samo spomenuti da on nije istinit, ali je lagano zamisliti da se doista dogodio. Meni je smetalo što takav kraj ne potiče na mirno rješenje. U situaciji kada među sukobljenim narodima još nije došlo do mira i opraštanja, a ratne rane su i dalje svježe, nisam siguran koliko je pametno snimiti takav kraj. Kada stradaju naši najmiliji, svi želimo osvetu i kaznu za onoga koji ih je povrijedio. To je potpuno normalno. Ali kako taj bijes pretvoriti u nešto pozitivno? Zanima me to pitanje, a ne puko kažnjavanje zločinca.

Jeste li tijekom snimanja uživljeni u lik i kad niste ispred kamere? – Što sam stariji i iskusniji, to mi je lakše ostaviti lik na setu. Kada sam bio mlađi, živio sam s njim tijekom cijeloga snimanja, ali sad znam da to nije bile najpametnije. Tako ćete možda ostvariti bolju ulogu, no uništit ćete si život.

Koliko su vaši humanitarni stavovi i vjera u budizam spojivi s rastrošnim holivudskim načinom života? – Siromaštvo nije nimalo produhovljenije od bogatstva. Nije bitno koliko imamo novca i kako nam kuća izgleda, već kako se odnosimo prema drugim ljudima i što činimo da bi naše društvo bilo bolje. Volim glumu i dobar sam u svom poslu. No, ne mogu biti odgovoran za sve što se događa u Hollywoodu. Ne mogu biti kriv za negativne vrijednosti koje promovira neki film ili lažnu sliku stvarnosti koju ponekad stvaraju holivudski filmovi. Mogu odgovarati samo za svoje postupke.

Je li vam bilo lakše glumiti u Zagrebu jer je i obitelj bila s vama, ili vam je draže da na snimanjima budete bez njih? – Obožavam doći na večer kući, poljubiti ženu i poigrati se sa sinom, a kada su oni sa mnom na snimanju, to mogu učiniti svaki dan. Kada nisu, onda večer provodim u hotelskoj sobi, telefonirajući kući. Zato mi je snimanje u Zagrebu bilo mnogo lakše od onog u Sarajevu, jer obitelj ondje nije bila sa mnom. Mislim da je to prirodno, svi su očevi takvi. Nisam nikakva iznimka.

Jeste li zadovoljni onim što se postigli kao glumac? – Ne znam bih li mogao reći da sam ponosan, to je preteška riječ, ali ničega se ne sramim. Ponosan sam na sina, koji je pametan, razigran i pun energije. Volim i ženu i obožavam biti uz njih. Kad bih trebao istaknuti samo jedno iz svoga života na što sam ponosan – to bi bila moja obitelj.

Josip Jurčić