Taj divan okus sira

Bio sam u kolima hitne pomoći, koja su jurila niz kvrgavu planinsku cestu već sat i pol. Netko na nosilima jaukao je na sav glas. Bio sam to ja! – piše Alan Alda u autobiografiji “Never Have Your Dog Stuffed: And Other Things I’ve Learned in Life”.

Zgrabilo me nešto što nas zaskoči s vremena na vrijeme, svidjelo nam se to ili ne: promjena. Nije to bilo nešto što sam u tom trenutku, po mom mišljenju, zbilja trebao.

Najveća promjena koja postoji

Koliko se sjećam, promjene sam po prvi put postao svjestan kad mi je bilo sedam godina. Jednog dana sam se igrao s prijateljima, a već idućeg sam bio u krevetu zbog dječje paralize. Prebolio sam ju, no već iduće godine, nakon što je pojeo ostatke kineske hrane, uginuo mi je pas, a ja sam se našao licem u lice s najvećom promjenom koja postoji. Iznenada sam shvatio da je smrt trajna. Ne možete ju izbjeći, ne možete ništa učiniti da bi vratili svog psa nazad.

U tinejdžerskim sam godinama kao životnu profesiju odabrao poziv kojemu je promjena u samoj srži – postao sam glumac. Ljudi drugih zanimanja ponekad godinama ne promijene posao. Glumci ga mijenjaju svakih par tjedana.

Naravno, M*A*S*H je trajao jedanaest godina, ali to je bila oaza koja je pustinju promjene samo učinila još vrelijom. Svako novi posao je novi skup izazova, s novim vještinama koje treba savladati ili se javno osramotiti. A svakih par godina vrsta uloge koja je bila idealna za vas to postaje za generaciju iza vas.

Drsko i bez pardona

Reklo bi se da sam nakon četrdesetak godina takvog života već navikao na promjenu. No, ipak me iznenadila kad je u moj život ušla drsko i bez pardona. Odjednom sam morao napustiti toplinu ognjišta i krenuti u nepoznato. Znao sam da, ako ne prihvatim promjenu, neću moći rasti. Neću moći napredovati u bilo čemu ako ne budem voljan proći kroz mračni tunel neizvjesnosti. Stoga sam kroz njega i prošao, obično oprezno, ponekad čak i malo sumnjičavo.

Da prihvatim promjenu na način kako to nikad dosad nisam učinio, bila je potrebna lekcija na vrhu planine u Čileu. Mislim da mi se čak počinje i sviđati.

Nevoljki pustolov

Bio sam u opservatoriju u udaljenom dijelu Čilea. Tamo sam razgovarao s astronomima za znanstveni TV program po imenu “Scientific American Frontiers”. Iz te su me emisije često slali u udaljene krajeve, gdje sam trebao raditi opasne svari, a ja sam oduvijek bio pomalo nevoljki pustolov, zato što sam po prirodi oprezna osoba.

Ovo nije bilo opasno – trebalo je samo pričati – no, odjednom je nešto u meni doslovno počelo odumirati. Utroba mi se zgrčila i ostala bez dotoka krvi. Stanje mi se pogoršavalo iz minute u minutu. Za par sati više me ne bi bilo.

Astronomi su me odvezli niz planinu do najbližeg grada. Nije bio veliki, no za divno čudo u njemu je živio kirurg kojemu je utroba bila specijalnost.

Oproštaj od najbližih

Nisam samo oprezan – obično prakticiram oblik opreza koji je gotovo nemoguće razlikovati od kukavičluka. Pa ipak, nije me bilo strah. Sve se dogodilo prebrzo da bih se stigao uplašiti. Znajući da se možda neću probuditi nakon operacije, izdiktirao sam par riječi namijenjenih mojoj supruzi, djeci i unucima. I onda sam se prepustio anesteziji.

Probudio sam se par sati kasnije. U dubini duše znao sam da mi je kirurg spasio život. Bio sam mu zahvalan kao nikome dotad. Bio sam zahvalan medicinskim sestrama i tabletama protiv bolova. Bio sam zahvalan mekom čileanskom siru. Taj bezukusni komad sira bio je prva hrana u mom novom životu, i bio je veličanstveno složen i izvrsnog okusa. Sve u životu imalo je dobar okus. Sve je bilo novo i blistavo.

Nisam tražio ovu promjenu. Možete se kladiti da ju ne bih odabrao da sam imao priliku birati. No, ona me promijenila i ushitila.

Okus života

Kad sam stigao kući, uvidio sam da više obraćam pozornost na stvari oko sebe. Okus sira, nakon što su mi napokon dozvolili da ponovno jedem, postao je za mene okus života. Počeo sam raditi više stvari do kojih mi je stalo, kao što mi je bilo više stalo do stvari koje sam radio, što god one bile. Nije bilo važno je li to bio važan službeni pothvat ili računalna igrica – i jednome i drugome posvetio bih podjednako pažnje. Osjećaj okusa za sve postao je jači no prije.

Od te noći u Čileu prošlo je nekoliko godina. Možda će taj osjećaj proći. Možda ću život ponovno uzimati zdravo za gotovo. Nadam se da neće biti tako. Sviđa mi se kakvog je okusa.

Izvor: Via positiva