Tajanstveni manastiri Meteore

Priključila sam se Društvu knjižničara Zagreba na njihovom putovanju u Grčku i tako mi se napokon pružila prilika da posjetim tu zanimljivu zemlju, kolijevku antičke civilizacije. U Veneciji, do koje smo iz Zagreba stigli autobusom, ukrcali smo se na brod kojim smo doplovili do grčke trajektne luke Igoumenítse na Jonskom moru. Ondje smo ponovno ušli u autobus i počela je naša nezaboravna avantura u kojoj je najdomljiviji bio posjet manastirima Metéore u Tesaliji. Na polovici puta, prije petosatnog “provlačenja” kroz planinske klance po krivudavim cestama, zastali smo u Ioánnini, gradiću s vidljivim utjecajima otomanskog naslijeđa. O tome svjedoči džamija Aslana Paše iz 1618., u kojoj je Muzej narodne umjetnosti. Put nas je odatle vodio prema Kalambáki, gradiću podno Metéore, s glavnom ulicom dugom tri kilometra, s obje strane prepunom blještavih izloga.

Viseći vrtovi Nakon noćenja u hotelu s tri zvjezdice napokon stižemo u pet kilometara udaljenu Metéoru, manastire na spletu golemih stijena (visokih od 100 do 150 metara) nazvanih “viseći vrtovi”. Metéora, često nazivana i “kamenom šumom”, nešto je najčudesnije što sam ikad vidjela i samo zbog te divote, fascinantne i neponovljive, vrijedilo je krenuti na put u Grčku, u predjele koji nisu često u itineraru turističkih agencija.

Pustinjak Barnabas Riječ je o skupini manastira u Tesaliji, pokrajini u sjevernom dijelu središnje Grčke koja se prostire na oko 15 tisuća četvornih kilometara. Manastiri, koji obuhvaćaju tridesetak četvornih kilometara prošaranih s više od tisuću stjenovitih vrhova, sagrađeni su u bizantskom stilu, između 12. i 18. stoljeća, na teško pristupačnim stijenama. Zapravo je još 985. pustinjak Barnabas ondje našao utočište u jednoj pećini. Monah Athanásios sa svete gore Atos sagradio je, pak, 1382., na jednom od brojnih vrhova, golemi manastir Megálo Metéor (Veliki Meteor). Potom su sagrađena još 23 manastira, no sačuvano ih se samo šest. Kako bi se olakšao prilaz tim preostalim manastirima, prije osamdesetak godina uklesane su stube u stijene.

Klinovi u pukotinama U posljednje vrijeme u Metéoru su došli mnogi monasi i monahinje: no, kad jednom uđu u manastir, iz njega više ne mogu izići. Dnevno se mole osam sati i isto toliko sati rade, odnosno prevode ili prepisuju stare grčke knjige. Iako se ne zna točno kako su se prvi pustinjaci uspinjali do vrha gotovo okomitih stijena, pretpostavlja se da su zabijali klinove u uske pukotine u stijeni i tako podizali građevni materijal. Prema drugoj verziji, monasi su na vrh puštali zmajeve koji su nosili konope od kojih su potom napravljene prve ljestve. Posjetili smo samo najveći, ujedno i najviši manastir, na 623 metra visine. Ondje vlada neka posebna atmosfera, a slušajući o tome kako su ljude i stvari prenosili u posebnim mrežama od užadi, bili smo zadivljeni, baš kao i kineski i japanski turisti.