Teku dani, noći...

Bio je to strah od uspomena i nenadan susret… Negdje u uglu dvorane u kojoj se održavala izložba, zadubljeno je promatrao jednu sliku. Prostor je bio prepun popodnevnog svjetla nabijen bojama koje su se pretapale jedna u drugu, sudarale se, milovale, gotovo pozivale da se utone u njih. Jesen je. Dan blještav i čist prodirao je kroz prozore. Polako je nestajalo sunce. Bilo je sve manje posjetilaca a onda više niti jednog. A ja sam vidjela samo njega. Ali nisam znala što će učiniti kad ga potapšam po ramenu, kad se okrene i ugleda me. Hoće li me prezreti ili se pretvarati kao da me nije nikad vidio? Prije mnogo, mnogo godina ja sam ga na najgori mogući način odgurnula od sebe, jer sam bila očajna, a onda sam godinama predbacivala sebi što sam ga tako strašno povrijedila. Mora da je užasno trpio. U godinama mog teškog braka mučila sam se sa svojom savjesti. Zašto sam to učinila, zašto sam to tako okrutno učinila? Dodirnula sam mu rame. Okrenuo se. Kao da je ugledao duha. Aonda je uzeo moje ruke u svoje i prošaptao mi ime. Bilo je u tome silne, strašne nježnosti, kao da je sve prestalo osim ponavljanja mog imena. Onda smo tako grlili jedno drugo, on nježno, toplo, kao da ga nikad nisam povrijedila i uništila mu život. Ljubio me bez riječi, a ja sam samo šaptala: “Oprosti mi, oprosti mi… patila sam možda više od tebe. Oprosti mi…” Otišli smo u hotel. Dalje nema smisla pričati: mi i snježnobijele plahte… Nije me nazvao, a ja se nisam usuđivala nazvati njega. Onda se javio tiho, valjda da ga nitko ne čuje u drugoj sobi, i prošaptao: “Samo je jedna varijanta, ljubavi, a to je da se više ne vidimo, inače ću poludjeti. U drugoj sobi su moja žena i moj sin, ne mogu rastepsti svoj život koji sam jedva skupio nakon što si me odbacila. Sada si se pojavila kao duh kad sam te jedva pokušao zaboraviti… Molim te! Molim te!” Uništila sam svoj život. I njegov. Užasno se kajem. Osjećam prazninu kako me guta i silnu čežnju kako me razdire. Samo da opet stisne moje ruke u svoje… A već jesen baca sive sjene. I spušta se noć mog života. Kada bih barem mogla vratiti neke dane, jer pješčana ura ne čeka. Sive sjene

Nema ništa gorega nego patiti za nečim što se ne može vratiti. Mogu se skupiti mrvice sa stola sjećanja, ali one su krhke i truse se pod prstima. Ostaje samo prazan stol kojega je život izgrebao i ma koliko se trudili za nečim što bismo željeli da se zaustavi – nestaje u nepovrat. To je logika! Ali mi nismo rođeni da bismo bili logični, mi nismo samo mozak, mi smo osjećaj, patnja, žudnja, sjećanje, umrli bismo, iako bismo živjeli. Zato zgrabite dane koliko vam ih preostaje, sve žute jeseni, bijele zime, rascvjetana proljeća, vruća ljeta, iscijedite ih do posljednje kapi, jer u tim godinama ne znamo vreba li neki tsunami i odnese i ono malo dana koji preostaju.