Utakmice naše nogometne reprezentacije protiv Kazahstana 6. rujna i Engleske 10. rujna nezaobilazna su tema gradskih priča. Baš kao i nagađanja hoće li 20-godišnji Ivan Rakitić biti dostojna zamjena za ozlijeđenog Niku Kranjčara. Raketu, kako ga odmila zovu navijači, suigrači i obitelj, u svom bi dresu voljeli vidjeti veliki europski klubovi poput Juventusa, ali on je ipak odlučio ostati u svom Schalkeu 04 iz Gelsenkirchena, kamo je došao lanjske jeseni.
Ugledni nogometni magazin World Soccer svrstao ga je među dvadeset najvećih nogometnih talenata svijeta, a na nogometnom tržištu njegova je cijena oko 12 milijuna eura. No, osim što je dobar nogometaš, Ivan Rakitić omiljen je i među djevojkama. Ovo ljeto mnogo je vremena proveo u Zadru, gdje mu živi teta, ali i na makarskoj rivijeri. I baš se naplesao. Djevojke su uživale u njegovoj pažnji, možda i poželjele da mu postanu nešto više, ali on se nakon ljetnog provoda u Njemačku vratio – solo. Jer, kako kaže, još nije pronašao srodnu dušu.
Laska li vam kad vas novinari nazivaju novim vođom kockastih? – Od 17. godine živim sam, ali od kuće sam ponio savjet da moram vjerovati u sebe. I kad su mi proljetos puknuli vanjski ligamenti u lijevom gležnju, što je ozbiljna ozljeda koja me mogla stajati neigranja na Europskom prvenstvu, nisam bio malodušan. Niti sam se pitao zašto se to baš meni desilo. Desilo se jer je Bog tako htio, a na meni je bilo da slušam liječnika i da se što prije oporavim i vratim na travnjak. Nasreću, to mi je dosad bila jedina ozljeda.
Što ste još ponijeli iz roditeljskog doma? – Moji roditelji već 23 godine žive u Mohlinu, švicarskom gradiću koji ima desetak tisuća žitelja. Moj otac Luka, kojemu je 46 godina, s vremenom se snašao i danas je vlasnik male građevinske tvrtke. Moja majka Kata, njegova vršnjakinja, pridružila mu se nešto kasnije. Cijeli radni vijek provela je u lokalnoj tvornici čarapa, a odnedavno je u mirovini. Prijevremenoj, jer je imala problema s reumom. Imam četiri godine starijeg brata Dejana, koji mi je menadžer i najbolji prijatelj, i osam godina mlađu sestru Nicole, mazu obitelji. Svi smo veoma povezani, a stalno se čujemo i s maminom rodbinom u Žepču, kao i s tatinom u Sikirevcima. Obiđemo ih svake godine prije negoli odemo k teti u Zadar. Najvažnije što sam ponio iz roditeljskog doma je poštenje. I da sve u životu moram steći samo radom, da ne postoje “prečaci” i lagani zadaci. Samo krv, znoj i suze donose rezultate.
Tko vas je povezao s hrvatskom nogometnom reprezentacijom? – Zorislav Srebrić, tajnik Hrvatskog nogometnog saveza, prvi je čuo za mene, pratio me od 17. godine i prvi je stupio sa mnom u kontakt. Budući da sam u to vrijeme živio s roditeljima u Švicarskoj i ondje igrao nogomet, bilo je logično da prihvatim poziv izbornika mlade reprezentacije Švicarske. Odigrao sam za njih nekoliko utakmica, a onda sam pozvan na razgovor sa Slavenom Bilićem, Aljošom Asanovićem i Nikolom Jurčevićem. Njih trojica “kupili” su me na prvu loptu. Oduvijek sam svim srcem želio zaigrati za “kockaste” i bio sam presretan kad se posložila i ta važna “karta” u mojoj karijeri.
Što vam znači kad pročitate da ste jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša svijeta? – To me ne opterećuje nego mi daje “krila” da Raketa poleti. Ponosan sam što je na mene skrenuta pozornost jer svi mi, na kraju krajeva, zbog toga igramo nogomet.
Zašto ste odlučili ostati u Schalkeu 04? – Lani, nakon dobre sezone u Baselu, kontaktirali su me Schalkeovi skauti. Odlučio sam prihvatiti njihovu ponudu i nisam pogriješio. Osim tri tjedna stanke zbog spomenute ozljede, cijelu sam sezonu odigrao u prvoj postavi, a klub ju je završio na trećem mjestu Bundeslige. Istina je da sam imao ponude i jačih klubova, ali Schalke ima izvrsnu momčad i ozbiljne stručnjake koji je vode. Osim toga, u Švicarskoj sam živio u njemačkom kantonu pa nisam morao učiti drugi jezik, što ne bih mogao izbjeći da sam otišao u Italiju ili Španjolsku. A i tata mi je savjetovao da odem negdje gdje ću sigurno igrati, a ne “grijati klupu” u nekom, možda, jačem klubu.
Koji se jezik govorio u vašoj kući? – Samo hrvatski. Roditelji su nas odgajali u duhu hrvatske tradicije i nikada me nije bilo sram reći da sam Hrvat. I da dišem za Hrvatsku.
Kako ste se snašli u Njemačkoj? – Odmah sam se uklopio u novu sredinu i s veseljem počeo trenirati. I to takvim intenzitetom da nikome ne bih mogao biti dobar vodič po Gelsenkirchenu, jer sam mjesecima živio na relaciji stan-stadion. Gradić u kojem živim daleko je od predodžbe kakvu kod nas imaju kad se spomene Njemačka. Nema tu nimalo raskoši, bogatstva. Po ulicama ne šeću bezbrižni šetači, već uglavnom nezaposleni i prosjaci. Bez posla je skoro petina stanovnika. No, unatoč neimaštini i teškom životu, naš je stadion uvijek pun. Svaku utakmicu koju igramo kod kuće prati oko 62 tisuće navijača. Svi vole naš klub, ludi su za nogometom koji im je gotovo jedina razonoda, a čuo sam da neki i gladuju samo da bi uštedjeli novac za ulaznicu. Odriču se i kruha da bi uživali u dobroj igri. I to nam je još veći motiv da dobro igramo. A stanovnici Gelsenkirchena vole se pohvaliti našim klubom i stadionom Veltins-Arena, koji je jedan od najljepših u Njemačkoj.
Smatrate li se zvijezdom? – Za razliku od Basela, gdje sam nesmetano, gotovo anonimno šetao ulicama, ovdje sam se morao naviknuti na lovce na autograme koji ne odustaju tako lako.
Gdje živite? – Prva dva i pol mjeseca bio sam u hotelu Marriott, tek stotinjak metara udaljenom od stadiona. Iako su mi u klubu nudili kompletno namještene kuće u koje sam odmah mogao useliti, učinio sam onako kako su me roditelji naučili: sam sam našao i namjestio stan na prvom katu kuće u Marlu, zelenoj oazi izvan grada, petnaestak minuta vožnje udaljenoj od stadiona. U istoj kući žive još dvije obitelji, a mnogo mi znači što sam svoj stan od 140 četvornih metara sam namjestio i uredio. Bilo mi je važno da imam dosta prostora za kretanje, što veći televizor, krevet i balkon za roštiljade s prijateljima. Jedno vrijeme moje omiljeno mjesto izlaska bila je Ikea: ondje sam dosta toga nabavio i onda kod kuće sam sklapao, pa su me prijatelji zafrkavali da sam kao Bobo graditelj iz crtića. Toliko sam se uživio u uređenje stana da mi je skoro bilo krivo kad sam sve posastavljao pa više nisam imao što “šarafiti”.
Kakav je vaš uobičajeni radni dan? – Ustajem oko osam sati i skuham si čaj od kamilice, što mi je kod kuće mama uvijek činila. Ponekad sam lijen grijati vodu pa samo pritisnem gumb na kavomatu i popijem kavu, tek toliko da nešto toplo osjetim u grlu. Zatim pojedem suhi kolač i odjurim na stadion, gdje moram biti točno u 9 sati i 15 minuta. Trening počinje u deset i traje oko dva sata. Nakon toga imamo masažu. Ručam oko 13 sati u restoranu Argentina koji je u vlasništvu obitelji Karamarko iz Zadra. Upoznao sam ih čim sam došao u Gelsenkirchen, sprijateljili smo se i sada kod njih svaki dan ručam i večeram. Postali su mi druga obitelj. Kuhaju mi gulaše, sarmu i jela koja sam jeo kod kuće, a u meni restorana uvrstit će palačinke a la Ivan, sa sladoledom od vanilije i preljevom od jagoda. Ja sam im, pak, znao priskočiti u pomoć i stati za šank kad bi u restoranu nastala gužva. Mojim roditeljima bilo je drago kad su upoznali te divne ljude koji me vole kao sina i svoj su restoran ukrasili mojim fotografijama.
Što radite u slobodne dane? – Ako slučajno imam slobodnu nedjelju, obavezno idem na misu. A družim se najviše s golmanom Manuelom Neuerom i suigračima Halilom Altintopom iz Turske i Mladenom Krstajićem iz Srbije.
Zašto nemate djevojku? – Ponekad sam osamljen i rado bih nekoga zagrlio, stisnuo uz sebe kad dođem kući. Ali, ne želim to pod svaku cijenu. Jednog ću dana upoznati dragu djevojku koju ću toliko zavoljeti da ću poželjeti živjeti s njom. I dok ne dođe ona prava, radije ću živjeti sam.
Lani ste u jednom intervjuu rekli da je po vašem ukusu idealna žena glumica Eva Longoria. – Godine mi kod djevojaka nikada ništa nisu značile. Mogu biti i sa starijom od sebe, ili, pak, s mlađom ako mi se više svidi, no nekako ispada da mi se više sviđaju nešto starije od mene, poput Eve. Nakon što sam to izjavio u medijima, mama me prva pitala jesam li to mislio ozbiljno, ostatak obitelji me zafrkavao, a prijatelji su me tapšali po ramenu. Ali to je moja stvar jer sa ženom koju ću odabrati, ja ću živjeti. Ipak, najviše bih volio da bude Hrvatica i da je zanima nogomet, jer to je moj život.
Bojite li se da biste mogli biti uhvaćeni u vezu iz interesa? – Kao i svima drugima koji imaju nešto malo više novca, teško mi je naći i djevojku i prijatelje. Ali ne opterećujem se time.
Što su vam prioriteti u životu? – Na prvom mi je mjestu obitelj, kojoj se nikada neću moći odužiti za sva odricanja da bih ja uspio. Koliko samo puta nisu večerali da bi mi kupili nove kopačke! Znam dobro kako je kad se nema novca pa zato se ni sada njime ne razbacujem. Nogomet mi je na drugom mjestu, a sve ostalo može se mijenjati.
Imate li neki svoj ritual prije no što istrčite na travnjak? – Prvi korak uvijek napravim desnom nogom, onda dirnem rukom travu i prekrižim se. Činim isto i kad izlazim s terena. Vjerujem u Boga, molim se svake večeri prije spavanja, ali i prije jela, jer tako su me doma naučili.
Što ste si ipak priuštili od novca koje ste dosad zaradili? – Stan i dva auta. Vozim BMW x5, imam i mali BMW 335, a roditeljima sam kupio golf. Priuštim si i dobro odijelo ili sat. U posljednje vrijeme nosim breitling bentley kakvih nema mnogo. Satovi su mi strast još iz Švicarske.
A što je s ostalim simbolima Švicarske – čokoladom i sirevima? – Kad postim, osjećam ludu potrebu za čokoladom. Već je dvije godine ne jedem, ali bih baš pojeo kockicu kad odlučim postiti. Ali sir bih stalno mogao grickati.
Zašto često mijenjate frizure? – Uvijek sam volio biti drukčiji, ali tati se to baš nije sviđalo. Rekao mi je da ću biti “normalan” dok sam pod njegovim krovom, što je u meni izazivalo bunt. I kad sam se sa 17 godina odselio u svoj stan, najprije sam probušio uho i stavio platinastu naušnicu, a zatim i kosu obojio u platinasto. Lani sam se sa svojim frizerom iz Basela dogovorio da mi nakon svakog gola promijeni boju kose. Kako sam svaku subotu zabio gol, više od mjesec dana iz tjedna u tjedan mijenjao sam boju kose: bio sam platinast, crn, narančast, crn s bijelom crtom po sredini, imao sam pramenove… To me ludo zabavljalo, i tek sam se nedavno primirio pa već neko vrijeme imam prirodnu, pepeljastoplavu kosu. Međutim, i dalje mi iz Basela jednom mjesečno dolazi moj frizer, inače Makedonac, koji onda ošiša i cijelu Schalkeovu momčad. Naušnice više ne nosim. Valjda mi to više nije toliki gušt otkako se tata prestao buniti.
Kakav je vaš stil odijevanja? – U svom ormaru imam Armanijeva odijela, ali najbolje se osjećam u mladenačkim kreacijama s potpisom Christiana Audigiera, majicama i trapericama, a volim i dobre tenisice. Većinu stvari donio sam iz Basela, a u shopping odlazim u Düsseldorf, jer se u Gelsenkirchenu nema što kupiti.
Kakve mirise volite? – Uvijek imam isti parfem, Black XS Paca Rabannea. Moj frizer me opskrbljuje gelovima, ali više ne pazim da je baš svaka dlaka na svom mjestu. Gotov sam s frizurom za minutu.
Kako se najbolje opuštate? – Najradije kod kuće pogledam neki film u kojem glume Denzel Washington i Jackie Chan. Ili kartam, kuglam, odigram partiju tenisa, pikada…
Kakvu glazbu slušate? – Nije nikakva tajna da volim narodnjake, ali otkad sam u hrvatskoj reprezentaciji, slušam i zabavnu glazbu, najviše Olivera.
Godi li vam popularnost? – Priznali mi to ili ne, pozornost javnosti je ono zbog čega svi mi igramo nogomet, a svatko tko misli drukčije, zalutao je u ovaj posao. Možda je to stvar karaktera, a možda i kućnog odgoja jer mene su roditelji naučili kako ne smijem dopustiti da me išta promijeni. Ljudski je da nam godi kad nas se hvali, ali ne smijemo dopustiti da nas to previše ponese. Niti se trebamo povući u sebe kad nas “dohvati” zločesti novinar ako nismo u najboljoj formi ili se ozlijedimo. Sve to ide u rok službe. Treba znati stisnuti zube, istrčati pred publiku s osmijehom na licu i dati najbolje od sebe u nogometnom cirkusu u kojem svi ipak rado sudjelujemo.
Silvija Glavić Stocca