Tko nema para, mora biti kreativan

Premda je poznat po svojoj – za neke kontroverznoj – ljubavi prema ružičastoj odjeći, Karim Rashid na naš je intervju stigao u bijelom od glave do pete. Pomalo mamuran od jet-laga, ali raspoložen za razgovor, slavni dizajner rekao mi je da se veoma veseli skorom dolasku u Zagreb na promociju računala Asus Seashell, koje je dizajnirao, a koje će biti ekskluzivno u ponudi T-Mobilea.

Prije toga, u Milanu, predstavio je Soda Stream, kućni mikser za gazirana pića uz koji će se, kako kažu njegovi izraelski proizvođači, uvelike smanjiti potrošnja plastičnih boca. Predstavljanje jednog proizvoda za drugim nije ništa neobično u životu 50-godišnjeg kozmopolita – rođenog u Egiptu, odraslog u Velikoj Britaniji i Kanadi, oženjenog u Beogradu i s “bazom” u New Yorku – jer on je jedan od najproduktivnijih dizajnera današnjice. Autor je više od 3000 dizajna, od kojih su najpoznatiji stolac Oh i kanta za smeće Garbo, te dobitnik tristotinjak važnih nagrada, a Deutsche Bank, Citibank, Hyundai i Audi samo su neki od njegovih važnih klijenata.

Svoje spoznaje s područja dizajna Karim Rashid će 28. svibnja podijeliti s publikom na svom javnom predavanju u zagrebačkoj Areni, te im pokazati da je, osim u dizajniranju, dobar i u DJ-iranju.

O vama kao dizajneru znamo uglavnom sve, no kakvi ste kao osoba? – Rekao bih da su moje najvažnije karakteristike perfekcionizam i sklonost organizaciji, ali i – upornost. Ne odustajem lako, nikad se ne predajem. Baš sam jučer imao sastanak s jednom tvrtkom s kojom pregovaram već desetak godina. Ponekad bih čak volio da nisam toliko tolerantan koliko jesam… I strastven sam! I u poslu i u nekim svojim stavovima, u razmišljanjima, u nekim mojim, možda bi se čak mogle nazvati, filozofijama. Pokušavam biti što manje opsjednut sobom, što manje hraniti svoj ego. Trebamo ga, ako želimo biti kreativni, ali ne smijemo dopustiti da sami sebi budemo neprestano u središtu pažnje. Nije lako, ali mislim da se prilično uspješno nosim sa svojim egom.

To je gotovo budistički stav… – Vrlo sam rano počeo čitati razne religijske spise, Kuran, Bibliju, budističku filozofiju. Kao tinejdžera me progonilo tko smo, otkud dolazimo i kamo idemo, a jasno se sjećam da sam već sa šest godina mnogo razmišljao o smrti. Moja najranija sjećanja su upravo od tada. Ne pamtim rodni Egipat, ni Englesku, ali sjećam se broda kojim smo putovali iz Europe i selili se u Kanadu te moje fascinacije time kako su roditelji svu našu prtljagu, cijeli svoj život, potrpali u kovčege i krenuli smo u novi svijet. Na brodu je bilo natjecanje u crtanju za djecu i svatko je mogao nacrtati što je htio, a ja sam nacrtao – prtljagu.

I, jeste li pobijedili? – Jesam! U kasnim dvadesetim godinama, nakon što sam magistrirao, opet su me obuzele te filozofske teme. Mnogo sam čitao fenomenologe, Hegela i Heideggera, ali i postmoderniste, primjerice, Baudrilliarda… Njegova omiljena knjiga mi je “System of Objects”, vrlo inspirativna za industrijski dizajn. Ipak, ja sam tada između dizajnerske prakse i podučavanja odabrao ovo drugo. Činilo mi se da tako najviše mogu pridonijeti svijetu. Prvo sam podučavao na University of Toronto, a potom tri godine na Rhode Islandu, no bio sam najmlađi, najradikalniji i među studentima najomiljeniji, pa su mi dali otkaz.

Kako ste podnijeli taj poraz? – Shvaćao sam zašto su me se morali riješiti, ali mi je svejedno bilo teško. Nisam imao novca, posao, život, našao sam se u tom malom gradu i nisam znao kamo dalje. Da se vratim u Toronto, ili…? A onda sam se sjetio jednog trenutka iz djetinjstva. Tata je vodio brata i mene u njujoršku Momu na neku divnu izložbu. Kad smo izlazili, brat i ja smo se samo pogledali i rekli jedan drugome: “Jednog ćemo dana živjeti među ovim neboderima!”. Tako sam se uputio u New York i pokušao ući u svijet dizajna. No, ondje nije nimalo lako uspjeti, konkurencija je golema, pet godina mi je trebalo da se probijem. A danas – naše se dječje proročanstvo obistinilo. Moj brat je uspješan arhitekt i obojica živimo na Manhattanu.

Kako ste upoznali svoju sadašnju suprugu, Beograđanku Ivanu? – Imao sam izložbu i predavanje u Beogradu, nakon kojeg je bio party na kojem sam malo DJ-irao. Ona je ušla u prostoriju u pratnji sedmorice muškaraca i – vjerovali ili ne – znao sam da je to – to! Prvi put u životu mi se to dogodilo.

Snjeguljica i sedam patuljaka? – A, ne! Sve samo ne patuljci. Visoki poput mene, ali mnogo jači. No, ništa me nije moglo spriječiti, prišao sam ravno njoj, porazgovarali smo. Zamislite scenu: ja u ružičastom od glave do pete, ona u društvu jakih srpskih snaga, začuđena, koji je sad ovaj? Te se večeri čak nije osobito dotjerala, jer nije znala kamo je društvo vodi. Istodobno, dvorana je bila prepuna prelijepo uređenih žena koje su se otimale da me poljube. Bilo je, naime, organizirano humanitarno ljubljenje, pa je svaka žena plaćala da me poljubi, a novac je bio namijenjen u humanitarne svrhe.

Niste li tada bili oženjeni? – Točno. Bio sam u braku 12 godina, no nestalo je strasti, bili smo više prijatelji. Znate one čudne situacije u kojima ostajete zajedno, a ne znate zašto? No, nisam tražio druge žene. Ivana se dogodila. Ona je inženjerka kemije, u to vrijeme je radila na doktoratu i nije imala pojma tko sam. Ipak, nešto nam se dogodilo te večeri. Nije mi dala broj telefona, ali razmijenili smo e-mail adrese, dopisivali se… A ja sam uvijek ismijavao ljubav na prvi pogled, veze na daljinu, upoznavanje preko interneta… Mi smo se baš tako upoznavali, a našli smo se tek nakon četiri mjeseca. Nagovorio sam je da doleti u Seul u Koreji, gdje sam imao posla i ondje smo proveli šest predivnih dana, a onda su uslijedili sastanci u 27 gradova svijeta. Napokon, nakon dvije godine, kad je doktorirala, doselila se u New York i tamo smo se, u Central Parku, vjenčali.

Nisam li negdje pročitala da ste se vjenčali u Beogradu? – Istina, ondje smo se vjenčali ponovno, u crkvi iz 14. stoljeća, a ja sam čak prihvatio pravoslavnu vjeru. Bio je to veličanstven obred, sasvim drukčiji nego u New Yorku… Mislim da naš brak ima dobre šanse za uspjeh jer veza nije bila odmah tjelesno, seksualno, konzumirana, mi smo se prvo vrlo dobro mentalno upoznali, pa onda mnogo zajedno putovali, a kažu da ljude najbolje upoznaš na putovanju.

Sanja Muzaferija

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Cijeli intervju s Karimom Rashidom pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 802) ili se pretplatite na PDF izdanje