Tko od dvoje?

Na pragu tridesetih, lijepog izgleda, obrazovana i zaposlena, lomim se između materijalnog i duhovnog. Jedan u srednjim tridesetima, materijalno više nego situiran, u iščekivanju da ga izaberem, sam, uz česte avanture i pokušaje da nađe (kako on kaže) “neku barem približno dobru i lijepu kao ti”, ali je ne nalazi. Drugi sličnih godina, nezaposlen, ali bezuvjetno odan i privržen, dječačkog zanosa i iluzija dalekih od realnosti. S ovim drugim sam u vezi već 5 godina i volim ga takvog kakav jest, no postaje mi nezanimljiv jer ga nadilazim u mnogim stvarima. Prvi se pojavljuje povremeno kad poželim da je uz mene. Mogla bih ga zavoljeti. Sve češće razmišljam o lagodnom životu s muškarcem koji me voli, ali kojemu ne mogu vjerovati, i onom drugom od kojega imam sve samo ne materijalnu sigurnost. Pišem da riješim vječnu dilemu: novac i poluljubav ili ljubav bez novca? Kažu da je ovo drugo bez prvog nemoguće, ali i da je ljubav prolazna… Da li da, dakle, krenem za materijalnim ili da, obasuta nematerijalnim, čekam da dječak u njemu odraste jer ga volim, i shvati da se od iluzija ne živi? Ako, pak, kažem da sreća nije prioritet… Što je, zapravo, sreća? Vaga

Živimo na ovoj zemlji da bismo tražili sreću, a ne da bismo je našli. Ovo posljednje bilo bi previše, ali nam se, možda, posreći. I vi, zapravo, tražite sreću između dva muškarca i niste našli put koji bi vas doveo do nje. Maksimalno kombinirate, ali nema savršenstva koje bi vas zadovoljilo. Već ste vi sami na neki način odgovorili koji od njih dvojice ima više šansi. Punih 5 godina ste živjeli s mlađim i njegovim manama: nezaposlen, daleko od realnosti, nezreo, dječačkog zanosa, nestvaran, postaje nezanimljivim jer ga nadilazite u mnogim stvarima. Nužno pitanje: kako ste mogli tolike godine provesti s tim dječakom čekajući da dozori? Drugi mi se čini zanimljivijim: po svemu zreliji, nenametljiv, situiran, solidnog nastupa u kojemu se krije duhovito udvaranje poput onoga kad hoće da vas šarmira “… barem neku približno dobru i lijepu kao ti…” Avanture ćemo mu oprostiti, jer dok vi razmišljate za koga da se opredijelite, valja mu dopustiti da se i on na svoj način zabavi. Vi ste ti koji morate donijeti odluku kome da se priklonite. Što ako dječak ne odraste i usput ne nađe nikakvo zaposlenje, lebdeći u svojim nerealnim sferama, a onome koji hoda po zemlji ponestane strpljenja? Morat ćete tražiti trećega, ali to ne znači da je “treća sreća” i prava sreća. Osobno bih se držala zemlje, ona je pouzdanija od oblaka koji se brzo rasprše: uz njih se uvijek mora nositi kišobran. Za svaki slučaj. Jer se može pokisnuti, a kiša rastopi mnogo toga, pa i nade.