Tko uspije u Splitu, može i u svemiru

Rijetki su sretnici koji mogu reći da su za života ostvarili svoje najluđe snove. A ako sve bude išlo po planu, među njima će biti splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić koji će u organizaciji Virgin Galactica 2010. turistički odletjeti u – svemir. O detaljima tog putovanja 48-godišnji brodar trenutačno zna koliko i svi ostali putnici koji, zasad, žele ostati anonimni. Sve je počelo prije godinu i pol kad je na jednom sajmu luksuza upoznao predstavnike Virgin Galactica, a uskoro bi trebala biti demonstracija letjelice, nakon čega će svi kandidati morati obaviti liječničke preglede i proći trodnevnu obuku. A da bi mu mjesto u letjelici bilo osigurano, za mjesec dana će Juroslav Buljubašić potpisati predugovor koji mu priprema predstavnik agencije, Osječanin Zlatko Starčević. No, iza priče o 200.000 američkih dolara vrijednom putovanju ne krije se fiksacija dokonog bogataša, već pionirski duh biznismena koji je u mnogočemu uvijek bio ispred svog vremena.

Upravo je Buljubašić na područje bivše Jugoslavije donio prvi telefaks, a potom i satelitsku antenu. Usred ratnog vihora, 1993., morskim je putem ponovno povezao Dalmaciju s Italijom i svijetom, na što je od svih svojih pothvata i najponosniji. Stoga nikoga od njegovih sugrađana nije iznenadila njegova želja da se otisne u svemir. U gradu pod Marjanom za njega kažu da je netipični bogataš. Premda se njegova imovina procjenjuje u milijunima eura, Buljubašić živi – “preobično”. Rijetko nosi odijela, više od mondenih događanja voli uspon na Marjan, na kojem svaki dan provede najmanje sat vremena, a nedjeljom ga se može vidjeti kako šeće gradom ili po Rivi s jednim od svoja tri sina. Uz to, strastveni je navijač na brojnim sportskim manifestacijama, kojima je često i sponzor.

“Mali” ljudi ga cijene jer se ne razmeće novcem – vozi se dobrim, ali ne i nedostižnim automobilima, njegov dom na splitskim Mejama ni po čemu se ne razlikuje od ostalih vila, a premda je blizak i s predsjednikom Stjepanom Mesićem i saborskom zastupnicomVesnom Pusić, s kojima je nekada dijelio članstvo u HNS-u, te premijerom Ivo Sanaderom, radije priča o svojim dugogodišnjim prijateljstvima s poduzetnicima Silvanom Bralićem i Zvonkom Kotarcem.

Vizionar

– Mnogi me pitaju – kaže Buljubašić – bojim li se da nešto ne pođe po zlu u toj letjelici? Naravno da opasnost uvijek postoji, ali strah od nepoznatog nikada me nije priječio da nešto napravim. Neki moji poslovni potezi bili su rizičniji od ovog putovanja u svemir. Primjerice, kad sam polovicom osamdesetih s mojom tvrtkom SEM Telcom, za montažu telefonskih centrala i uređaja, spojio prvi faks na ovim prostorima, govorili su mi da sam lud… Jednako je rizično bilo u ratno vrijeme pustiti u promet dva stometarska putnička broda na relaciji Ancona – Split i obratno, a to se pokazalo kao pun pogodak. S tim da prije nego što sam 1993. osnovao brodarsku tvrtku Split Maritime Company, sadašnji Blue Line, o brodovima sam znao samo koliko mi je trebalo za upravljati motornom jahtom. No, nisam baš uvijek bio vizionar. Iako sam među prvima imao mobitel, nisam vjerovao u njegovu budućnost. A nikada neću prežaliti što sam potkraj osamdesetih propustio, možda, priliku života: predstavnici Microsofta, tvrtke Billa Gatesa, koje sam upoznao na jednom od sajmova elektronike, nudili su mi da budem njihov zastupnik za ovo područje. Kako o informatici nisam mnogo znao, odbio sam ih. Moj tadašnji partner Siniša Poljak i dandanas mi to spočitava. Buljubašićev put od telekomunikacijskog tehničara i preprodavača salate do dioničara brojnih domaćih i stranih tvrtki u brodarskom biznisu, inženjeringu, bankarstvu, trgovini i ugostiteljstvu, jednako je fascinantan kao i ovo putovanje u svemir. Početkom osamdesetih vikende je provodio u malom kombiju punom salate i krizantema, jureći iz Splita u Zagreb kako bi već u zoru kumicama na Britancu donio svježu “robu”. Po tadašnjim cestama trebalo mu je pet-šest sati u jednom smjeru, i isto toliko natrag, a u ponedjeljak ujutro već je trebao biti na poslu u PTT-u, nekadašnjoj pošti.

– Tim sam tempom živio pune dvije godine, a nadimak “salatar” pratio me mnogo dulje. Pet dana u tjednu radio bih na terenu, postavljajući telefonske centrale, a već u petak poslijepodne odlazio bih po salatu i krizanteme u Podstranu, odakle je moja supruga. U jednom vikendu znao bih zaraditi i do tri svoje mjesečne plaće, pa smo se Gordana i ja već drugu godinu braka iselili iz njezine roditeljske kuće u Podstrani i unajmili stan u Splitu. Svoju suprugu Gordanu, vršnjakinju i bivšu odgajateljicu u vrtiću, Juroslav Buljubašić upoznao je kao devetnaestogodišnjak u diskoteci ondašnjeg hotela Lav, a vjenčali su se dvije godine poslije, 1981. Da bi kupio vjenčano prstenje i platio večeru za desetak uzvanika, u jednom malom restoranu između Splita i Podstrane, morao je dignuti kredit.

– Sve što danas imam, stekao sam vlastitim radom. Moji mi roditelji nisu mogli financijski pomagati jer su živjeli od radničke plaće. Pokojna majka Marija bila je domaćica, a otac Tomo vozač u PTT-u. U Split su stigli 1955. iz sela Župa u Imotskoj krajini. Premda smo živjeli skromno, meni i mom četiri godine mlađem bratu Gordanu, koji je također poduzetnik, ništa nije nedostajalo. Štoviše, imao sam prekrasno djetinjstvo. Rođen sam u kući u neposrednoj blizini Crkve svetog Frane na Rivi, takozvanoj Bajamontijevoj palači, a odrastao sam u Gajevoj ulici, tako da su mi get, Riva, Matejuška i Marjan bili poput dvorišta. Nema stabla na Marjanu čiji vrh nisam osvojio, a ni sam ne znam koliko sam puta kući došao mokar do kože jer bih, igrajući se, upao u fontanu na Rivi. Bio sam živo dijete koje ništa nije moglo zadržati na jednom mjestu. I kao mladić sam volio vrludati – upoznao sam i kocku, karte,… ali, u svemu sam znao granicu – prisjeća se Juroslav Buljubašić, koji je još u osnovnoj školi počeo zarađivati prodajući sladoled ili iskrcavajući robu s brodova. Bio je to, doduše, sitniš, no dovoljan da svoje društvance počasti sokom.

Skromno podrijetlo

– To mi je bilo zanimljivije od škole, premda sam bio solidan učenik. Na kraju školske godine izvukao bih se s četvorkom, više zahvaljujući šarmu nego znanju, a kako mi je najbolje išla matematika, upisao sam srednju tehničku školu. No, kao malom, najdraže mi je bilo vrzmati se oko brodova u Matejušci. Očeva sestra u toj je lučici imala brodicu, u kojoj bih se često igrao mornara i kapetana. Kad sam 1988. kupio svoj prvi obiteljski brod, jedrilicu od 9 metara, na što me nagovorio moj dobar prijatelj Edo Pezzi, sportski novinar i strastveni jedriličar, barem sam znao pravilno privezati brod za obalu – govori Buljubašić, koji u svakoj prilici ističe skromno podrijetlo. U tom je duhu odgojio i svoje četvero djece – kćer Sandru (26) diplomiranu ekonomisticu i vlasnicu hotela Perla na Braču, te sinove Tomu (17), Juru (13) i Josipa (9) – koji unatoč očevu bogatstvu, za rođendane i blagdane ne očekuju ništa više osim sitnica poput knjiga, CD-a, parfema…

Ipak, Buljubašić ističe da sve zasluge za odgoj djece mora pripisati supruzi Gordani koja je nakon rođenja Sandre prestala raditi kao odgajateljica u vrtiću i potpuno se posvetila domaćinstvu. – Moja je supruga sve ono što ja nisam: mirna, praktična i disciplinirana, a ponajprije je izvrsna mama. Upravo me to što je toliko drukčija od mene, i privuklo njoj. Srećom, sva su djeca na nju i, osim Sandre, nitko ne pokazuje ambicije za biznis, što mi je drago jer je to nemilosrdan svijet. Najmlađi sin sav je u glazbi, prvo je svirao violinu, a sada uči klavir. Najstariji je zaljubljenik u more, a srednji priželjkuje jednog dana biti pilot. Sva trojica su odlični učenici, a i to je Gordanina zasluga. Ja nikad nisam bio u školi na informacijama, niti sam s djecom pisao zadaće, ne mogu se pohvaliti da sam im mijenjao pelene ili ih hranio, ali zato s njima oduvijek provodim mnogo slobodnog vremena. Najčešće šetamo Marjanom ili odemo na utakmice, zimi smo svi zajedno na snijegu, a ljeti na brodu. Zahvaljujući djeci, i ja sam proskijao – govori Buljubašić, dodajući kako se ne boji da neće proći liječničke pretrage ili trodnevne pripreme za put u svemir. U djetinjstvu je trenirao gotovo sve sportove – od košarke, nogometa, jedrenja do borilačkih vještina – a sada kondiciju održava igrajući golf, tenis te skvoš, za koji je svojedobno otvorio prvu dvoranu u Splitu.

– Više me brine tko će biti prva posada u letjelici. Ne bih, naime, htio biti pokusni kunić. Dobro znam što je strah na visini od desetak tisuća metara jer sam nekoliko puta doživio neugodne situacije u avionu – kaže Juroslav Buljubašić, koji je svoj prvi milijun, ondašnjih njemačkih maraka, zaradio postavljajući telefonske centrale. Tom se poslu naučio zahvaljujući ocu Tomi, koji ga je odmah poslije srednje škole zaposlio u PTT-u. Istodobno je upisao i Višu školu za inženjera telekomunikacija u Sarajevu, no i knjigu i posao napustio je poslije nepune dvije godine kako bi pokrenuo vlastitu tvrtku. Bila je to vrlo rizična odluka – jer je trebalo probiti monopol državne tvrtke – no Buljubašić je vjerovao u uspjeh jer je znao da će cijenom, koja je bila pet puta niža od državne, brzo privući klijente. Uz to je nagovorio i petoricu svojih kolega da mu se pridruže i nitko od njih nije to požalio. Kad je 1986. reorganizirao svoju prvu tvrtku u SEM (Split Elektromont), već je sa suprugom živio u vlastitom stanu na splitskim Gripama te vozio novi golf diesel. Tada je to bio statusni automobil, kao što su danas VW touareg i audi A7, koje trenutačno vozi. – Volim lijepe stvari i ugodan život. Dok sam preprodavao salatu, uvijek sam u Zagrebu noćio u boljim hotelima – priča Buljubašić, koji je u međuvremenu postao jedan od najvećih hrvatskih brodara, s dva stometarska putnička broda, 6 katamarana i nekoliko manjih trajekata na domaćim linijama. S godinama je biznis proširio i na druge sektore, te je osnivač Splitsko-dalmatinske banke, jedne kabelske televizije, putničke agencije Split Tours, dva hotela te političke stranke Lista velog mista. Većinu važnih životnih odluka Buljubašić je, priznaje, donio preko noći. Tako se prije dvije godine povukao s čelnih položaja u svojim tvrtkama, a novac dobiven od prodaje vlasničkog udjela uložio je u desetak tvrtki na području bivše Jugoslavije te u isto toliko u inozemstvu – dio u Europi a dio u Južnoj Americi. Prije toga pozdravio se i s političkom karijerom, a jedino se nije htio oprostiti od funkcije Počasnog konzula Republike Čile u Hrvatskoj, koju obavlja od 2001., te 54- metarskog broda Seagull II,, čiji je suvlasnik s Dancem Henryem Jorgensenom, stručnjakom za inženjering u brodarstvu. Tjedan dana na tom superluksuzno uređenom oldtimeru, koji je nekad bio dio jugoslavenske “bijele flote”, a sad je usidren na Malti, stoji 100 tisuća eura, a među slavnim gostima dosad su bili Bono Vox i danski princ Henrik. – Putujući svijetom i susrećući se s biznismenima, shvatio sam da su među njima najsretniji manjinski dioničari. Kad imate 30 posto udjela u nekoj tvrtki, nemate odgovornost, a u slučaju dobiti, dijelite dio kolača. Za moj odlazak iz politike kriv je splitski mentalitet. Obožavam svoj grad i nikad ne bih otišao iz njega, ali njime je vrlo teško upravljati. Što god napravili, uvijek će vam netko predbaciti da to radite iz vlastitog interesa. Zato uvijek kažem da onaj tko je uspio u Splitu, može i bilo gdje u svijetu – tvrdi Buljubašić, koji se stoga ne osvrće na peckave komentare sugrađana na njegov put u svemir. Zovu ga, naime, Zvjezdani i Jurij – po ruskom astronautu Juriju Gagarinu. Navikao je na takve stvari, a i naslušao se komentara kako nije dobar šef jer radnicima ne daje velike plaće, što je, priznaje, bila istina.

No, s druge strane, nikada im nisu kasnile ni jedan dan, pa čak ni u krizna, ratna vremena. A svakom djelatniku koji se pokazao sposobnim, ubrzo bi ponudio partnerstvo, a žene su se tu, kaže, pokazale spretnijima i ambicioznijima od muškaraca. Tu ističe svoje suradnice Rosanu Marković, Natašu Vuković i Venći Ćulić – Meić. – Jednom je moj najmlađi sin došao kući plačući jer su mu se djeca iz razreda nešto narugala. Da bih ga utješio, rekao sam mu da sam se i ja naslušao svakakvih stvari o sebi, a on mi je, šmrcajući, odgovorio kako već zna da sam “lupež”. U Splitu je svaki uspješni čovjek ili lopov, ili “redikul”. Mene to nikada nije smetalo, štoviše, guralo me naprijed. Kad sam krenuo u posao s brodovima, mnogi su posprdno govorili da “što Vlaj zna o moru?” – priča Buljubašić, koji danas uživa u “mirovini”. Barem 200 dana u godini provede na putu, a od toga barem mjesec dana Sea Gullom krstari po Mediteranu. Uvijek je volio putovati, cijeli svijet je prošao uzduž i poprijeko, a jedina neistražena destinacija, zaključuje u šali, ostao je svemir.

Dolores Tolić