Tokio - istočna prijestolnica

Na ulicama Tokija osjećao sam se kao akter SF filma “Peti element”: u glavnom gradu zemlje koja je najveći svjetski proizvođač automobila prometna gužva je dio folklora, a nadvožnjaci i ceste izgrađeni u nekoliko razina (do visine nebodera) uistinu podsjećaju na scenografiju iz filma Luca Bessona. Baš kao i mravinjak na ulicama, na “najnižoj” razini: kad se na semaforima upale zelena svjetla za pješake, zebrama poteku nepregledne rijeke ljudi. Grad je osobito impresivan noću, preplavljen blještavim reklamama: u tim sam se trenucima osjećao kao da se nalazim u središtu svijeta.

Šogunska tvrđava Tokio je smješten u Tokijskom zaljevu na obali Tihog oceana, na Honshuu, najvećem od 6800 japanskih otoka. Osnovali su ga 1590. šoguni, zapovjednici japanske vojske, kad su u ribarskom selu Edo podignuli utvrdu. Ime Edo znači “estuarij” (potopljeno riječno ušće). Kad su se u Edo iz Kyota 1868. doselili car i njegova svita, grad je dobio ime Tokio: od riječi to (istok) i kyo (prijestolnica). U njemu

danas živi oko 13 milijuna stanovnika, koji goleme gradske udaljenosti svladavaju vlastitim automobilima, željeznicom i metroom.

Carski tretman U Japan sam, zajedno s kolegama Sandrom Bagarić i Draženom Žankom, otputovao 19. siječnja na poziv Hrvatske turističke zajednice kako bismo, uz pratnju Darka Domitrovića, klavirista i Sandrina supruga, nastupili na otvorenju njihova ureda u Tokiju. Putovali smo preko Beča: od Beča do Tokija let traje 12 sati. Sletjeli smo na jedan od golemih tokijskih aerodroma, Narita, u deset sati ujutro, preskočivši – zbog vremenske razlike – osam sati. Moj prvi susret s japanskom kulturom zbio se već na aerodromu. Jedini sam iz naše male grupe imao putovnicu s tvrdim koricama, iz 1998., koja nije mogla kroz skener pa je službenik sve podatke morao ručno provjeravati. Iako je samo radio svoj posao, na licu su mu izbili grašci znoja. Bilo mu je vrlo neugodno što me zadržava, neprekidno mi se ispričavao, a kad mi je na kraju – uz naklon i još jednom se ispričavši – vratio putovnicu, gotovo sam se onesvijestio: u našoj je domovini ovakav potez državnog službenika ravan znanstvenoj fantastici. No, ubrzo sam shvatio da turisti u Japanu uistinu imaju carski tretman.

Pločnici se čiste – usisavačem Od aerodroma do hotela Four Seasons, gdje nas je dočekalo nevjerojatno ljubazno osoblje, stigli smo nakon sat vremena vožnje autocestom, u monovolumenu toyoti. Takav automobil još nisam vidio, a vozač mi je objasnio da se pogon (na benzin ili struju) može mijenjati tijekom vožnje. Kako smo u Tokio doputovali samo na dva dana nismo željeli gubiti vrijeme na odmor, pa

smo odmah krenuli u šetnju gradom. Dočekale su nas nevjerojatno čiste ulice: nigdje papirića, odbačene žvakaće gume, opuška ili kutije od cigareta, prašine, pljuvačke… Prvi put sam vidio da se pločnik ispred trgovina čisti – usisavačem. Iznenadile su me visina i gustoća zgrada. Nedaleko od hotela naišli smo na kuću vrlo uskog pročelja, koja se potom širila između dviju cesta (svaka s četiri traka), a u visini krova kuće, samo metar i pol udaljen, prolazio je nadvožnjak za metro. U Tokiju je, shvatili smo ubrzo, zbog gustoće naseljenosti, iskorišten svaki četvorni centimetar.

Samurajski mač Šetali smo se uz elegantno uređene trgovine s dizajnerskom odjećom u Četvrti Roppongi Hills, gdje su i sjedišta svjetskih tvrtki visoke tehnologije (njome su u Japanu opremljeni čak i javni WC-i), te po četvrti Shibuya, u kojoj je najveće tokijsko raskrižje. Shibuya je puna trgovačkih centara, poslovnih zgrada i megamonitora na kojima se neprekidno vrte reklame. Na tamošnjoj “istočnjačkoj tržnici” kupili smo suvenire: ja metar dugačak izrezbareni samurajski mač s postoljem i koricama (platio sam ga 600 kuna), a moja supruga Nelli figurice sumo-hrvača te majice s slikom hrvača, sushija i japanskim natpisima (stajale su oko 50 kuna). U jednom trgovačkom centru Nelli je kupila bijeli kaput Calvina Kleina za malo manje od 2000 kuna, a nismo zaboravili ni naše djevojčice. U Disneyevu dućanu uređenom poput dvorca četverogodišnjoj Karli kupili smo Pepeljugine staklene cipelice (stajale su manje od 100 kuna), a 22-mjesečnoj Lari mobitel-igračku sa stotinu funkcija.

Metro za slatki san Vožnja podzemnom željeznicom poseban je doživljaj: karta stoji osam kuna, vlak stiže i kreće točno u sekundu (kako piše na displeju), a vrata vagona otvaraju se na mjestu gdje putnici čekajući stoje u redu. Većina putnika u vlaku spava jer u gradu koji se prostire na 2188 četvornih kilometara vožnja s mjesta polaska do odredišta traje dovoljno dugo da stignu “ubiti oko”. Ručali smo u sushi baru, za dugačkim šankom s pokretnom trakom na koju su dva kuhara neprekidno stavljala pune tanjure različitih boja. Kad smo završili s objedom, konobar je izbrojio tanjure (po boji je znao kolika je cijena pojedine porcije), a zajedno s pićem i desertom, nas petero ručak smo platili 500 kuna. U Tokiju nema kafića kakve poznaje Europa. Bili smo u jednom u kojem toče izvanredno pivo, ali kad smo zatražili kavu, razočarali smo se: nije ni približno dobra kao naš espresso, vodenasta je i čudnog okusa. S nama je bila i sarajevska pjevačica Jadranka Stojaković koja ondje živi 20 godina pa nam je pomogla da u tom kratkom vremenu vidimo što više.

Pagoda u hotelskom vrtuOsobito nas se dojmio mali botanički vrt u dvorištu našeg hotela. U njemu je smještena jedna od tri najstarije pagode u Japanu, koja je 1925. premještena s planine iznad Hirošime. Ispred pagode piše da se s tog mjesta nekad mogla vidjeti njihova sveta planina Fuji. Sada se – dokle pogled seže – vide samo golemi neboderi pa smo veličanstveni Fuji vidjeli tek iz aviona, na povratku u domovinu.