Torta razvoda

Ispočetka je naš brak bio skladan, brak iz ljubavi, nakon četiri godine hodanja. Oboje do te mjere zaposleni da se nismo mogli odlučiti za djecu. Meni su 32, a mome mužu 34 godine. Prva sam potaknula pitanje djece kad sam navršila 30 godina, smatrajući da je to pravi trenutak, ali je moj muž bio tako opsjednut poslom da je stalno odgađao, sve dok nisam shvatila da nije posrijedi posao nego druga žena s kojom je održavao vezu. Kad sam to doznala, bilo mi je jasno da mu nije do djece nego do ljubavnice. To me dotuklo.

Pokušao mi je objasniti kako to nije ništa ozbiljno, ali po njegovim izlascima i razgovorima koje sam uhvatila preko telefona, pa čak i kad sam ih vidjela kako se ljube u automobilu, postalo mi je jasno da je to ozbiljna veza, a da sam ja „sporedna suputnica“. Bila sam užasno razočarana i odlučila sam se razvesti. Muž me pokušao odgovoriti, ali bez uspjeha. Sad sam „raspuštenica“.

Jesam li tužna? Naravno da jesam, pretužna i razočarana. Sve što radim, radim preko volje. Kad sam najtužnija, pošaljem svoga bivšeg muža „do vraga“ i odmah mi je lakše. U sebi govorim da nisam jedina kojoj se to dogodilo. Ima dosta mojih prijateljica koje su rastavljene ili su pred razvodom, pa kroz suze razmjenjujemo mišljenja i tješimo jedna drugu: kad je loše vrijeme i pada kiša mi plačemo, kad je lijepo vrijeme znamo se i nasmijati…

Što da, zapravo, učinim? Nisam jedina…

U jednom časopisu koji mi je došao u ruke, pročitala sam ljupki članak koji me razgalio i žurim da ga priopćim svim svojim sestrama koje je dotukla činjenica da više nisu u braku nego izvan njega, da više nemaju muža, ili da su, naprosto, na putu da ih se proglasi „raspuštenicama“.

Ni jedna od njih ne misli da se domogla slobode, bliže joj je da joj suze oblijevaju obraze i da žude za onima koji su ih ostavili. U Americi, na primjer, ne rone suze niti očajavaju radi rastave nego, naprotiv, vesele su što su slobodne i u čast tome pripremaju veliki party, jer što je razvod ako nije ponovno stečena sloboda?

Dosta suza, dosta tableta za spavanje ili antidepresiva! Naprotiv, ako potone brak, valja to potonuće proslaviti, a ne plakati. Sve je na visokom nivou, s pozivnicama na kojima, na primjer, piše „Sretna sam što sam se razvela“, ili na tortama koje znaju dosegnuti i do dva metra visine s natpisom „Napokon slobodna“ ili „Rastavljena i sretna“, ili…

Sylvia Weinstock, slavna njujorška slastičarka, „sagradila“ je tortu ni manju ni veću nego visoku tri metra za vjenčanje kćeri jednog bogatuna. Trećina njezinih klijenata, jer to je sad en vogue, traži da im napravi torte u čast rastave. I dok je nekad bio znak patnje i žalosti, suza i jecaja, danas kraj braka postaje autentičan ritual. Kaskamo za Amerikom. Šteta što nismo veći! Bilo bi fino kad ne bismo plakale za onima koji su nas ostavili ili prezreli. Presiromašni smo za torte od tri metra gospođe Weinstock, na kojima bi, na primjer, moglo ljutito pisati „Usudi se vratiti kući, Šime!“

Ali, mi smo Amazonke meka srca, to nam je mana. Dovoljna je riječ „ljubav“ i već nas napušta bijes, vraćamo se u zagrljaj našeg ljubljenog muškarca, kao da se nije ništa dogodilo. Kod prvog poljupca pomirenja, mi smo one koje bi na torti najradije napisale „Vrati se, Šime, čeka te večera, ljubavi!“

Tko zna hoćemo li ikad dosegnuti Ameriku. Ali, kad bi se to čudo dogodilo, morali bismo na „torti razvoda“ napisati „Napokon slobodna“ ili „Rastavljena i sretna“, ili, što je najvažnije, „Baš me briga, meni je najvažniji moj život!“

Ali, mi nismo Amerika, naši muškarci nisu Amerikanci, a nama nije najvažniji naš život. Mi plačemo kad nam je teško i ne pečemo torte razvoda. Tako se Šime sretan vraća kući, jer ga ondje čeka večera i žena koja je sve zaboravila u ime ljubavi.

Eto kakve smo mi! Pa, nije to tako loše!