Treća prijateljica

Spuštao se mrak u sobi u kojoj smo učile. Posljednji veliki ispit. Soba nimalo lijepa, negdje na Gornjem gradu. Oko nas knjige, tišina. Dušni dan. Nismo mogle učiti, nad knjigama se spuštao mrak, jedva su se razaznavale. Netko je otvorio vrata i iznenadio se da je netko u sobi. “Što radite, djevojke? Niste na groblju? Zar nemate nikoga gore? Pa svi su tamo!” Nismo ništa odgovorile. Tiho je zatvorio vrata. Sigurno je pomislio da nismo pri sebi. Ja sam tiho rekla: “Svi naši živi su mrtvi!” Zdravka je pred rastavom. Ogromne oči, tamna put, rasna izrazita usta kao da je došla iz Afrike. Sanja sitna, nježna, ostavljena od svog mladića. I ja. Sve više se spušta mrak. Negdje smo na Gornjem gradu, nebo crveno od bezbroj svijeća i lampaša. Doista svi mora da su tamo osim nas. Šutimo. To je još gore. Tako cijelu noć. Iskradamo se u ranu zoru da nas nitko ne vidi, svaka odlazi svojoj kući. I plače. Bilo je to davno, davno. Ja sam jedina živa, obje je odnio mrak, bolest, tuga. Od jedne nisam nikad pronašla grob, druga je daleko negdje pokopana nadomak mora. Ja više nemam muža, on je otišao lijep, stasit, valovite kose, ali što kad ga je bolest odnijela mladog u danu punom sunca. Sve je cvalo samo je on uvenuo. Ne volim Dušni dan, sve gori od svijeća, ali što vrijedi kad se on ugasio. Danas imam drugog muškarca uza se, ali to nije on, njega više nema, ali ima uza me taj drugi: dobar, plemenit, profinjen. Otkako sam ga upoznala, idem zajedno s njim na ono golemo polje svijeća i lampaša, sve gori od boja, ljudi gledaju i šute, a ja se svaki put sjećam svojih prijateljica kojih više nema i zapalim im svijeću. Neka počivaju u miru!

Treća prijateljica

Da, vi ste jedino ostali živi, nasmijala vam se sreća, uz vas je dobar čovjek, ali to nije niti jedan od onih kad ste u mračnoj noć Dušnog dana obasjanog s bezbroj svijeća rekli onu čudesnu rečenicu: “Svi naši živi su mrtvi”. Da, bili su jer ste bile tužne. Niste slutili da ćete ostati živi, a da će vaše prijateljice otići tamo daleko odakle se ne vraća. Da, može se umrijeti i od tuge, ali vi ste imali sreću, uz vas je čovjek koji vas voli i danas kad vam je posijedila kosa. Na čudesan način ste se sastali: on je dolazio s groba svoje žene, vi s groba svog muža. Je li moguće da se na grobu može zaljubiti: nekoliko rečenica, malo razgovora, jedna kava, zatim dvije, izbacivanje iz sebe žalosti, ruka na ruci, pomalo smežurane, ali glavno da su tople i nježne. Imali ste sreću. To ste mi ispričali dok smo kitili grob do groba.