Trema zbog prošlosti

Mnogi glumci kažu da su im premijere stresnije od snimanja filmova. Lakše im je stati pred kameru, nego se kasnije suočiti sa sobom na velikom ekranu, pogotovo zato što od snimanja do premijere obično prođe šest mjeseci ili čak godina dana. A kako li se tek osjeća netko tko se prvi put gleda u filmu koji je snimio prije 17 godina? Bila sam uzbuđena i preplašena, na rubu da pobjegnem iz dvorane – kaže Vita Mavrič, 42-godišnja slovenska glumica i šansonijerka, prepričavajući dojmove nakon gledanja filma "Belle epoque ili posljednji valcer u Sarajevu". Riječ je o posljednjem jugoslavenskom filmu, snimljenom 1990., koji srpski redatelj i scenarist Nikola Stojanović zbog rata nije uspio dovršiti. Gotovo dva desetljeća stajao je u "ladici" čekajući bolje dane koji su napokon osvanuli prošlog svibnja kad je dovršen zahvaljujući suradnji hrvatskog Jadran filma i srpskog Maja filma. Premijera mu je bila prije dva tjedna u Novom Sadu, a u Hrvatskoj će prvi put biti prikazan 21. srpnja na festivalu u Puli.

– Riječ je – kaže Vita Mavrič – o povijesnoj drami u kojoj glumim kabaretsku pjevačicu i špijunku Erži. Jasno mi je da za veliko zanimanje javnosti nije zaslužna isključivo tema – sudbina Antona Valića, prvog bosanskog snimatelja pokretnih slika koji je 1914. snimio kadrove atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda Habsburškog u Sarajevu – već i činjenica da je riječ o posljednjem filmu koji je snimila ekipa iz svih republika bivše države. Glavnu ulogu ima bosanski glumac Davor Janjić, a uz mene glume i srpske glumice Radmila Živković i Mira Banjac, te hrvatski glumci Filip ovagović i Zvonimir Lepetić koji je u međuvremenu umro. Dok smo mi snimali u Sarajevu i Travniku, politička situacija u zemlji se zaoštravala i film je ostao nedovršen.

Vita Mavrič, koja živi u Ljubljani, ugodno se iznenadila kad su joj u proljeće javili da će film napokon biti montiran. Iako je za nju to davno završena priča, odmah je o tome obavijestila i svog prijatelja Arsena Dedića, autora kabaretskih songova koje Vita pjeva u filmu. Zapravo ju je Arsen za tu ulogu preporučio redatelju.

A srce je tuklo

– Nas dvoje se – kaže pjevačica – poznajemo više od dvadeset godina. Naš je odnos nalik onome oca i kćeri. Arsen je veoma iskren kritičar, s čime se nije uvijek lako nositi, no znam da iza svake njegove oštre riječi stoji dobra namjera. Iako se Vita Mavrič nadala kako će joj Arsen Dedić praviti društvo na premijeri filma u Novom Sadu, na Filmskom festivalu Srbije gdje je ona osvojila nagradu za najbolju žensku ulogu, a Arsen za glazbu, u Narodnom pozorištu njega nije bilo: toga dana je, naime, njegova supruga Gabi Novak slavila rođendan. – Sjela sam u treći red, a srce mi je tuklo. Film sam snimila kao 25-godišnjakinja, a sad ga prvi put gledam kao 42-godišnjakinja: pitala sam se hoće li se ona djevojka i današnja žena "prepoznati" – kaže glumica. Premijeru je, veli, ipak uspjela "preživjeti", iako je za nju film "Belle epoque" prošlost kojom se nema vremena baviti. Previše ima obveza: već 13 godina ima svoj Cafe teater u kojem njeguje šansonu, cabaret i komediju, i u kojem često gostuju umjetnici iz Hrvatske poput Jasne Bilušić, Radojke verko, Arsena Dedića, Gabi Novak, Matije Dedića, Ibrice Jusića te Rade erbedžije… Uz to i sama održava koncerte šansona, redovito nastupa u ljubljanskom Mestnom gledališču, objavljuje CD-e i svake godine organizira festival šansona La Vie en Rose koji je pokrenula 2000. U ljeto 2002. ukazana joj je čast da bude Unicefova ambasadorica dobre volje, te u toj funkciji putuje po svijetu i bori se protiv iskorištavanja, zlostavljanja i prodaje djece. Kad je riječ o toj temi, posebno je osjetljiva, jer je i sama majka. S Andrejem Stražišarom, arhitektom i scenografom s kojim je u vezi već 14 godina, ima dva sina: osmogodišnjeg Gašpera i dvogodišnjeg Andraža. – Obitelj mi je najvažnija stvar na svijetu. Sve ostalo je prolazno – kaže pjevačica.

Napisala Jasmina Rodić Snimci: Boris Štajduhar i privatni album