Tri teške godine...

Meni su 42, a njoj 36 godina. Oboje smo u braku i imamo djecu. Sve je počelo prije tri godine. Poslije se ustanovilo da je bilo samo pitanje dana kad ćemo se nas dvoje spojiti. Nesreća je što živimo u maloj sredini gdje se sve zna. U našoj vezi bilo je vrlo lijepih trenutaka. Nismo mogli jedno bez drugoga, ali je postalo nemoguće. Nisam htio dopustiti da ona, a niti ja, upropastimo svoje dobre brakove. Pogriješio sam što sam u našu vezu unio previše sebe, ali bio sam zaljubljen i ljubomoran. Kad nismo bili zajedno, sve je postajalo dugo poput vječnosti. Odlučio sam prekinuti. Nekako je prihvatila moju odluku, ali mi je zaprijetila da će mi zagorčati život. Ja sam njoj želio sve najbolje, sve bih žrtvovao samo da ona ne trpi. Ali, mi ne možemo dalje. Što da radim? Ne možemo zajedno (točnije, ne smijemo), još teže odvojeno!

Mario

Možda je sve trebalo zaustaviti na vrijeme, upravo zato što živite u maloj sredini, jer je nemoguće da malo mjesto ne prepozna dvostruku nevjeru. Sad, nakon tri godine, gotovo da je neozbiljno tako olako zaključiti kako se treba “vratiti kući”. Niste li pomislili da ste baš zbog te tri godine pomalo postali i njezino “vlasništvo”, da vašu odluku doživljava kao poraz jer se osjeća poniženom?

Možda se i vaša supruga u te tri godine promijenila, možda ne biste bili dobrodošli kući, unatoč djeci? Sve je bolje od velikih riječi kako “nećete dopustiti da ni ona ni vi ne upropastite svoje brakove” dok ih upravo upropaštavate, i kako biste “samo da ona ne trpi sve žrtvovali”, dok je upravo žrtvujete.