Trijumf hrabrosti i ljubavi

Senzacija EURA 2008. zove se Ivan Klasnić. Sve relevantne svjetske sportske novine donijele su vijest da je 28-godišnji hrvatski napadač jedini nogometaš koji je zaigrao s presađenim bubregom na tom natjecanju, utemeljenom prije 48 godina u Francuskoj. I to samo 15 mjeseci nakon druge transplantacije. Svi mu se dive, čestitaju i na hrabrosti i na golu protiv Poljske, zovu ga nogometnim čudom, a on je svoj najsretniji trenutak u karijeri podijelio sa suigračima i trenerom Slavenom Bilićem, koji ga je nakon utakmice snažno zagrlio. Obojici su zasuzile oči, ali kako veliki dečki ne plaču, samo su stisnuli zube i u mislima poželjeli još mnogo zajedničkih uspjeha.

– Sretan sam što sam bio dio ove momčadi – izjavio je novinarima nakon utakmice igrač Werdera iz Bremena, koji se u hrvatsku reprezentaciju vratio u ožujku ove godine. – Bio sam ljut što nisam iskoristio i dvije prigode koje su prethodile golu. Ali gol je gol, i posvećujem ga supruzi, kćeri, roditeljima i cijeloj svojoj obitelji. Iza svih nas je teško razdoblje i pobjeda protiv Poljske je kao priča iz snova.

Uz Ivana Klasnića u mislima je bila i supruga Patricia, Njemica s kojom se vjenčao u prosincu 2003. u crkvi u Hamburgu, gdje je tada živio. Gol koji je toliko želio postići u hrvatskom dresu za nju je bio blagoslov nakon svih patnji koje je proživljavala strahujući za suprugov život cijelu lanjsku godinu. S njihovom 18 mjeseci starom kćerkicom Fabienne-Coleen sjedila je ispred televizora u njihovom stanu u Bremenu i molila da sve prođe dobro. Klasnićev pet godina stariji brat Josip držao je palčeve gledajući utakmicu u svom domu u Hamburgu i stalno ponavljao: “Zna Ivan što radi. To je fenomenalno. Dobio je šansu i iskoristio ju je više nego savršeno. I čini mi se moćniji nego prije transplantacije”. Bodrili su ga i majka Šima i tata Ivan. Oboje su dobrog zdravlja i, iako strepe svaki put kad ga vide na terenu, svim su srcem uz svog sina.

Malo tko je vjerovao da će Ivan Klasnić zaigrati na ovom Europskom prvenstvu. Iako je govorio da je potpuno spreman i da mu je to najveći san, Slaven Bilić pokušao ga je maksimalno zaštititi, ponajprije od njega samoga i silne želje da sagori na terenu ako treba. No, utakmica s Poljskom bila je u rezultatskom smislu revijalna pa je svom igraču mogao ispuniti najveću želju. I ujedno mu omogućiti da zabije pobjednički gol te postane igrač utakmice.

– Nikad nisam forsirao povratak na teren, ali sam u njega čvrsto vjerovao – objašnjava Ivan Klasnić razloge svog brzog povratka nogometu. – Ništa ne bih radio da zdravlje dovedem u pitanje, ali kad sam osjetio da mogu, krenuo sam s laganim treninzima. Istina, transplantacija je učinila svoje pa sam izgubio devet kilograma, ali osjećam da sam zdrav, pa čak i jači nego prije. Osim što svaki dan moram piti tablete da organizam ne bi odbacio bubreg, nemam nikakvih drugih terapija niti sam na bilo kakvim dijetama. Jedino što moram nositi poseban zaštitni pojas koji čuva moja tri bubrega. Naime, transplantacijom se ne uklanja bubreg koji ne radi, već se u organizam “dodaje” donirani. Još dok sam bio u fazi rehabilitacije, ustajao sam u cik zore i trčao po nasipu uz rijeku Weser, vozio bicikl, a dobro su mi došle i šetnje oko mog doma. Često sam Fabienne-Coleen znao staviti u kolica i šetati po kvartu, a vjerno nas je pratila i naša zlatna retriverica Gina. Dva mjeseca nakon operacije vratio sam se treninzima, a za reprezentaciju sam zaigrao nakon godinu dana. Moja internetska stranica zatrpana je upitima otkako sam se uspio vratiti profesionalnom sportu. I moram priznati da sam ponosan što sam uspio napraviti to što nijedan drugi nogometaš nije. Iako svakog dana molim Boga da budem jedini koji je kroz sve to prošao. Patnje kroz koje sam prolazio ne bih poželio ni najgorem neprijatelju.

Diana Šetka i Silvija Glavić Stocca

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 702 ili se pretplatite na PDF izdanje.