Trojac bez kormilara

-Protekla tri mjeseca najsretnija su mi u životu, iako nikada nisam imao manje vremena za sebe. Ali i to je dio roditeljstva, u kojem istinski uživam – kaže hrvatski veslački reprezentativac Nikša Skelin dok u naručju nježno ljuljuška mali “smotuljak” krupnih plavih očiju i svijetle kosice.

Otkako je 23. veljače postao otac malog Vanje, za 31-godišnjeg Splićanina ne postoji ništa važnije: dječačić je postao centar njegova svijeta. S njim se neprestance igra, šeće po stanu kad je nemiran, ili mu tiho priča na krevetu, što mališan posebno voli, a otkako je zatoplilo, vodi ga sa sobom na veslačke treninge.

Dok Nikša vježba u svom klubu Gusar, za koji je zajedno sa starijim bratom Sinišom osvojio brojna odličja u dvojcu bez kormilara, njegov sinčić ga gleda iz kolica. Ponekad ga mama Ana, Nikšina vršnjakinja i asistentica na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, primi na ruke kako bi bolje vidio što to tata radi.

Tata na porođaju

– Trenutačno treniram tri puta u tjednu, tako da imam dovoljno vremena za obitelj. Ani dosta pomažem, odem u nabavu pelena i ostalih potrepština za bebu, a moj najdraži zadatak je uspavati Vanju – ako ne zaspi mami na grudima. Uživam dok mogu, jer uskoro počinjem sa svakodnevnim pripremama za natjecanja u kolovozu. Svi moji kolege iz kluba već poznaju Vanju i kažu za njega da je “pljunuti” Siniša. I rodbina nas zadirkuje da je mali “na Sinišu”, a samo Anini kolege s posla tvrde da nalikuje na mene – smije se Nikša, koji je prema svojoj želji bio nazočan rođenju sina u splitskoj bolnici. Pupčanu vrpcu ipak nije prerezao, umjesto njega je to obavila dežurna babica. No, zato je cijeli porođaj, koji je trajao manje od dva sata, ovjekovječio kamerom. I sve ovo vrijeme Nikša ne ispušta iz ruke kameru, a ni fotoaparat, te je već skupio impresivnu zbirku Vanjinih slika. Fotografija mu je posljednjih godina velika strast, a otkako je postao otac, bilježi svaki važniji događaj u životu svog sina: prvo kupanje u kadici, prvi osmijeh, podizanje glavice…

– Za bebu od tri mjeseca Vanja je veoma žilav. Dobro jede te već ima gotovo šest kilograma, a rođen je s 3500 grama. Znali smo da Ana nosi dečka, pa smo dok je još bila trudna, dječju sobu obojili u plavo i u nju smjestili brdo plišanih igračaka iz dućana One 2 play – govori Nikša, koji je svog sinčića nakon dolaska iz rodilišta dočekao s malim plastičnim čamcem. S veslima će, dodaje, pričekati još nekoliko godina – ako ga u međuvremenu ne preduhitri Siniša. Ponosni barba je, naime, već nabavio sjedalicu za bicikl na kojem će voziti malenog, kako bi se od najranijeg djetinjstva učio sportskom životu.

– Siniša ga obožava – kaže Nikša – i s njim priča kao s velikim dječakom, pa se Ana i ja zezamo da će ga već dogodine sigurno početi pripremati za neko natjecanje. I bake i djedovi su presretni, jer je Vanja i mojim i Aninim roditeljima prvi unuk. No, nadamo se da nije i posljednji. Svakako bih volio još jedno dijete, ali ne odmah. Ana želi najprije doktorirati, a ja moram postati “doktor za pelene”.

Dolores Tolić