U Americi mi je ostao dio srca

Uoči povratka svu iznošenu odjeću dala sam američkom Utočištu za beskućnike, a s njom je u Americi ostao i dio moga srca. Zaljubila sam se u Ameriku i američki način života: proteklih devet mjeseci bilo je najljepše i profesionalno najplodnije razdoblje u mom životu. Svašta sam naučila i dobro se odmorila, pa se puna elana vraćam na posao – kaže 30-godišnja Lamija Alečković, urednica vijesti na Hrvatskoj televiziji, koja se nedavno vratila u Zagreb nakon što je “odradila” stipendiju na sveučilištima Texas u El Pasu i Tennessee u Knoxvilleu. Ondje je dva semestra boravila na stručnom usavršavanju u programu State Departmenta, koji takvim projektima želi pridonijeti demokratizaciji i razvoju hrvatske medijske scene.

Lamija Alečković u Ameriku je otišla lanjskog rujna nakon pobjede u showu Zvijezde pjevaju, te samo nekoliko tjedana pošto je prohodala s poduzetnikom i književnikom Hrvojem Šalkovićem. Usprkos tisućama kilometara koji su ih dijelili, njihova je veza preživjela, a Lamija Alečković prvi put nakon povratka u Zagreb pojavila se na promociji Šalkovićeva romana “Oko cucka, pa na mala vrata”.

Kakvi su vam planovi nakon povratka iz Amerike? – Vraćam se novinarstvu, prilozima, reportažama… Puna sam novih ideja i entuzijazma, mnogo toga sam naučila i nadam se da će se to primjetiti u mom radu.

A privatno? Planirate li zajednički život s Hrvojem Šalkovićem? – Ne, još smo daleko od toga.

Je li vam u Americi nedostajala radna svakodnevica s HTV-a? – Veoma. Neobično je nakon toliko vremena vratiti se u klupe, no istodobno je i lijepo ponovno biti student, posvetiti se učenju i zaboraviti na dnevne rokove i obveze. Baš sam se opustila i odmorila, jer sam po karakteru control freak, koji na poslu sve stvari voli čvrsto držati u rukama.

U kakvim ste odnosima s Hloverkom Novak Srzić, koja je, dok vas nije bilo, postala glavna urednica Informativnog programa? – Napravila sam nekoliko priloga za emisiju Otvoreno kad ju je ona uređivala, dobro se poznajemo. Ako svoj posao obavljate dobro, ne zaboravljajući što vam je prva dužnost – biti u službi informiranja javnosti, neovisno o funkcijama i “odnosima”, vjerujem da na poslu ne bi trebalo biti iznenađenja.

Zašto ste se prijavili za stipendijsku godinu u Americi? – Nakon četiri godine uredničkog posla u redakciji vijesti zaželjela sam se promjene: osjećala sam se zatočenicom posla i zgrade na Prisavlju te se u jednom trenutku prepala da ne radim dovoljno na sebi. Na neki način došlo je do zamora materijala, a nisam imala osjećaj da napredujem. Znala sam da je stipendija američke vlade jedna od najatraktivnijh i najpoželjnijih, jer vam uz stručno usavršavanje ostavlja vremena da upoznate zemlju i američki način života. Prije mene dobili su je Iva Gačić, Robert Knjaz, Branka Slavica, Stipe Alfier, Daria Marjanović… S kolegicom Ivom Bodiš, studenticom novinarstva iz Zagreba, uskočila sam u zadnji vlak jer se ta stipendija ukida. Američka vlada, naime, smatra da su mediji u našoj zemlji dovoljno razvijeni i demokratski pa za nju više nema potrebe.

Koje ste kolegije slušali? – U El Pasu sam uzela oglašavanje u novim medijima, videoprodukciju i španjolski jezik, te sam volontirala na tamošnjoj postaji ABC, a u Knoxvilleu sam slušala web i TV novinarstvo, te radila priloge za tjednu TV emisiju o sveučilištu, koja se emitirala na postaji NBC. Najaktualnija tema bila je poskupljenje goriva, zbog čega je među ljudima zavladala panika, iako je benzin ondje dvostruko jeftiniji nego u Europi, pa su svi počeli smišljati alternativne mogućnosti i načine prijevoza.

Što vas je u Americi najviše fasciniralo? – Profesionalno to što su polovica TV novinara ondje one men team, dakle sve rade sami: pronalaze teme, snimaju ih i montiraju… Osobno, to što je riječ o savršeno uređenoj zemlji, u kojoj je sve podređeno funkcioniranju društva. U početku mi je nedostajala prisnost među ljudima, dugi razgovori i sjedenje na kavi, ali ondje ljudi za to jednostavno nemaju vremena. Radije uzmu kavu za van i piju je na ulici dok jure s jednog sastanka na drugi, a privatna druženja planiraju se tjednima i mjesecima unaprijed. S druge strane, ako sami iziđete u klub ili restoran, vrlo lako se priključiti većem društvu, nova poznanstva sklapaju se brzo i jednostavno, ali ne treba očekivati pretjeranu prisnost. Nakon nekoliko mjeseci potpuno sam se prilagodila tom načinu života, tako da sada u Zagrebu patim što nemamo drive in restorana i kafića, što žvakaće u kiosku ne mogu platiti karticom, te što mi konobar u kafiću svojom mrzovoljom može pokvariti dan. Ondje toga nema, svi koji vam se obraćaju su nasmijani.

Koje vam se iskustvo iz Amerike čini najvažnijim? – Naučila sam živjeti s drugima. Kako sam jedinica, a posljednje dvije godine otkako sam se odselila od roditelja živim sama, nisam imala priliku naučiti što to znači dijeliti kupaonicu s nekim, zajednički voditi kućanske poslove, ići u kupnju… S cimericom Anom Zafirevom iz Skoplja, s kojom sam dijelila stan u Knoxvilleu, postala sam prijateljica i sigurno ćemo ostati u kontaktu. To je moje najdragocjenije iskustvo. Naučila sam i da se svako ulaganje u vlastito obrazovanje isplati, tako da sam gotovo svu ušteđevinu potrošila za plaćanje seminara i predavanja koji su me zanimali. Osim toga, u toj prostranoj zemlji steknete drukčiji doživljaj udaljenosti te shvatite da kilometri nisu i ne trebaju biti prepreka ako nešto želite vidjeti ili doživjeti. Sad mi, primjerice, ne bi bio problem sjesti u auto i otići na dva dana u Berlin na neki koncert ili izložbu.

To će se sigurno svidjeti vašem dečku Hrvoju Šalkoviću, poduzetniku, književniku i svjetskom putniku. – Hrvoje me posjećivao u Americi i zajedno smo proputovali Californiju uzduž i poprijeko, bili smo u New Yorku, na Floridi… Sve doživljaje s tih mjesta on je opisao u svojim reportažama za jedne dnevne novine.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 698 ili se pretplatite na PDF izdanje.