U filmu opisala kako je pobijedila leukemiju

Zagrebačka spisateljica i dramaturginja, 26-godišnja Lana Šarić, rođena je pod sretnom zvijezdom. Naime, jedinica 86-godišnjeg akademika Marka Šarića, umirovljenog profesora zagrebačkog Medicinskog fakulteta, te 68-godišnje specijalistice medicine rada Biserke Šarić, prije dvije godine je pobijedila leukemiju. Kad je o borbi s opakom bolesti počela snimati dokumentarac “Klasa optimist”, njezin anđeo čuvar ponovno joj je spasio život: vraćajući se sa snimanja, doživjela je tešku prometnu nesreću u kojoj su joj smrskana oba stopala zbog čega je mjesec dana provela u invalidskim kolicima.

Na premijeru svog debitantskog filma, čija je redateljica, scenaristica i protagonistica, koja će se održati u zagrebačkom Movieplexu, u sklopu festivala ZagrebDox, doći će ipak bez štaka, bez kojih se donedavno nije mogla kretati.

– Potpuno sam se oporavila – kaže Lana Šarić, koja je u filmu dirljivo opisala svoju borbu s bolešću za koju se u narodu kaže da “krv pretvara u vodu”. U filmu donosi i svjedočanstva šest osoba koje su se s jednakim optimizmom i nadom nosile sa svojom sudbinom. Najpotresnija je priča Rudija Lončara, privatnog poduzetnika i strastvenog biciklista, koji je šest mjeseci nakon snimljenog intervjua preminuo.

Kome ste posvetili svoj film? – Svim ljudima koji su optimisti, svim liječnicima sa Zavoda za hematologiju Interne klinike KBC Rebro, gdje sam se liječila, a posebno Borisu Labaru, Mirandu Mrsiću i Ranki Serventi, medicinskim sestrama, te svojoj obitelji i prijateljima koji su u najtežim trenucima bili uz mene.

Kada vam se bolest pojavila? – Bila sam apsolventica na studiju dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Do diplome su mi ostala četiri ispita i diplomski rad, a kako sam već intenzivno radila, odlučila sam se odseliti iz roditeljskog doma i osamostaliti se. Bile su mi 22 godine i pucala sam od zdravlja, energije i želje za životom. Često sam putovala, samo te godine bila sam u Australiji, Grčkoj, Njemačkoj, Italiji… Ljeto sam provela jedreći na očevu brodiću po Jadranu. I baš kad mi se učinilo da mi ne može biti bolje, počele su duge, vrlo jake, glavobolje, koje nisu prolazile bez dva voltarena, a primijetila sam i da mi se povlači zubno meso. Uz to su mi se po cijelom tijelu pojavile modrice. Nisam mislila da je nešto ozbiljno – čekala sam da sve prođe samo od sebe. Kad ste shvatili da je vaše stanje ozbiljno? – To je shvatila moja mama. Uoči odlaska na skijanje u Italiju svratila sam kući po skije. Kako mi je bilo vruće, skinula sam majicu dugih rukava i mama je na mojim rukama primijetila modrice. Uhvatila se za glavu i pregledala me te zamolila da ne idem na skijanje već da odmah odem pregledati krv. Jeste li je poslušali? – Nisam, imala sam osjećaj da moram otići na to skijanje jer dugo poslije toga neću moći nikamo. Tako sam, na njezino zgražanje, ipak otputovala, ali sam ozbiljno shvatila njezin savjet da se čuvam padova i udaraca. Nakon povratka sam otišla pregledati krv, a kad je liječnica vidjela nalaze, najprije je pomislila da joj se aparat pokvario. Onda mi je rekla da se spremim na odlazak u bolnicu – i to na dulje vrijeme. Što vam je u bolnici bilo najteže? – Zatvorenost u sobi od desetak metara četvornih i dosada. Jako teško su mi padali odlasci ljudi s odjela koji nisu imali toliko sreće kao ja. Najviše me, možda, potresla sudbina Ane Rukavine, koju sam upoznala kao zdravu, izliječenu i nasmijanu mladu ženu, koja je, dok sam ja ležala na odjelu, dolazila u bolnicu na kontrole. Bila je veoma hrabra, duhovita i puna života, ali ni to nije pomoglo da joj se bolest ne vrati nakon transplatacije matičnih stanica. Njen slučaj mi je jasno pokazao da nema pravila tko će se od nas izvući te da je za izlječenje potreban i faktor sreće.

Kako ste se osjećali kad ste se bez kose prvi put ugledali u zrcalu? – Gubitak kose mi je bio najmanji problem, kao i mršavost. Nakon prestanka liječenja neko vrijeme sam bila zaljubljena u svoju ćelavu glavu, a potom sam dugo nosila kratku kosu, s kojom sam se osjećala svježe i poletno. Nikad nisam nabavila periku ili ćelu skrivala maramom, pa su mnogi, koji nisu znali za moju bolest, mislili da je to dio mog novog imidža.

Smatrate li snimanje filma “Klasa optimist” svojom konačnom pobjedom nad bolesti? – Da. Takav film nisam mogla početi snimati dok nisam ozdravila i u glavi posložila sve vezano uz bolest. Njime želim pokazati da leukemija nije bauk, da i u najtežim trenucima život ima svoju vedru, optimističnu, stranu. Želim da ljudi postanu svjesni da mogu pomoći oboljelima. I danas se, naime, događa da potencijalni donori, pa čak i braća i sestre, ne žele – zbog iracionalnog straha ili tko zna čega već – bolesnima dati koštanu srž. Jako je važno da javnost sazna da bismo se svi mi loše proveli da se naši najbliži nisu svakodnevno skrbili o nama u bolnici. Uspješnost izlječenja ovisi o liječnicima i pravilnoj terapiji, ali i o angažmanu samog bolesnika i njegove obitelji. Ako vam netko svaki dan ne donese steriliziranu hranu, namirnice koje smijete jesti, te odjeću i pribor za higijenu, gotovo da i nemate šanse. Zbog toga svoju mamu smatram većim junakom od sebe: godinu dana svog života potpuno je podredila meni.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćeni tekst. Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 790) ili se pretplatite na PDF izdanje .