U Hrvatskoj tjedno od anoreksije umire jedna djevojka

Djevojke ne obolijevaju zbog želje da se poistovjete s nekom manekenkom, pjevačicom ili glumicom: obolijevaju zbog problema s kojima se susreću. Kako se s njima ne mogu nositi, okreću se svojem tijelu, gdje traže red, mir i kontrolu koju ne nalaze u životu. Prije sedam godina moja kći Suzana oboljela je od anoreksije. Danas joj je 21 godina i studira sociologiju. Razboljela se kad smo ostali bez stana, a ja i bez posla. Otada živimo u podstanarstvu, od plaće moje supruge koja radi u pošti. Naša kći se nije uspjela nositi s tolikim pritiskom i počela se neobično ponašati: preskakala je obroke, naglo je smršavjela, povukla se u sebe, ali je istodobno postala i hiperaktivna. Sve je radila u hodu: i to malo što je jela, jela je stojećki, puno je rolala, radila sklekove ne bi li potrošila kalorije kojih, po njezinu shvaćanju, uvijek ima previše. Nisam liječnik, no gledajući njezine patnje htio sam saznati što joj je i kako joj pomoći. Vidio sam da su i roditelji drugih djevojaka oboljelih od anoreksije ili bulimije kao i ja izgubljeni u vremenu i prostoru: ne znate što učiniti, kome se obratiti… S nekoliko liječnika osnovao sam udrugu kako bih pomogao tim roditeljima i djevojkama. U početku nas je bilo 30 obitelji, danas nas je 1500. Sastajemo se i razmjenjujemo iskustva, jadamo se jedni drugima, tugujemo s onima čije su kćeri, na žalost, umrle od posljedica bolesti.

U proteklih šest godina pročitao sam brdo literature, uglavnom na engleskom, jer kod nas ima vrlo malo članaka o toj problematici. Također, na žalost, kod nas još nema ustanove za liječenje anoreksije i bulimije, dok liječnicima primarne zaštite često treba i tri godine da dijagnosticiraju tu bolest. U Veroni u Italiji postoji Referalni bolnički centar za liječenje poremećaja u prehrani. Liječenje je dugotrajno i skupo: po danu stoji 1000 eura, u što su uključeni hotelski smještaj i hrana te cjelodnevni nadzor tima stručnjaka koji rade s pacijenticama. Osim te cijene, za pacijentice iz Hrvatske najveća je prepreka nepoznavanje jezika jer psihijatar i pacijentica moraju odlično znati jezik na kojem razgovaraju. Kakvo će biti liječenje i koliko će trajati, određuje liječnički konzilij nakon pregleda i postavljanja dijagnoze: neke djevojke trebaju ostati četiri mjeseca, a neke i godinu dana.

Zahvaljujući našoj web-stranici (www.hope.hr) zovu me sa svih strana, čak i iz susjednih država, no postajem nemoćan jer se fizički ne stignem susresti sa svima, saslušati ih, uputiti ih kome da se obrate. Udruga nema ni novca, ni prostorija, ni dovoljno ljudi pa se s očajnim roditeljima i bolesnim djevojkama sastajem po kafićima. Državne institucije ne žele nam financijski pomoći, a kako za anoreksiju i bulimiju ne postoji lijek – osnovna je pomoć psihoterapija – nismo zanimljivi ni farmaceutskoj industriji. Jedino je rješenje hitno osnivanje nekoliko centara za liječenje anoreksije i bulimije, i to u nekoliko većih hrvatskih gradova. Naime, ta bolest uzrokuje gubitak menstruacije, neplodnost, osteoporozu, akutni zastoj srca… Te djevojke jako pate. I umiru mlade. Jedna tjedno. Pomoć im je potrebna danas, sutra je kasno.

Hrvoje Rendulić