U kapi sam nosio dvije kile krumpira

Što vas je potaknulo da nakon deset godina napravite album s Plavim orkestrom? – Kod nas je to uvijek stvar trenutka, vraćamo se na scenu kad imamo što reći. Kako će se zvati album? – Sve će se znati za nekoliko tjedana. Albumi Plavog orkestra uvijek dobiju ime u posljednji trenutak. Je li ljepše uživati u slavi u mladosti ili u zrelim godinama? – Nikada nisam uživao u slavi. Ja sam razočaravajuće običan čovjek.

Kako ste se osjećali na koncertima, dok su djevojke vrištale za vama? – Morao sam se još više koncentrirati na svirku jer od vriske nisam dobro čuo zvuk iz pojačala. Nedostaje li vam danas ta euforija? – Uopće ne. Prijašnju punoću, egzotičnost i dinamiku života rado sam zamijenio tišinom vlastitog doma. Moju neambicioznost najbolje ocrtavaju duge stanke, na koje nekoć nisam ni pomišljao. Koji je najneobičniji dar koji ste dobili od obožavateljice? – Jedna obožavateljica mi je u pismu poslala 400 njemačkih maraka kao nagradu za autogram.

Zašto se snimanje dokumentarca o Plavom orkestru otegnulo na tri godine? – To treba pitati redatelja Pjera Žalicu. No, meni je jako drago što smo snimili stotine sati materijala, u kojem su pripadnici naše generacije ispričali važne stvari za kulturnu, emocionalnu i duhovnu baštinu naših prostora.

Kapa je vaš zaštitni znak: kad ste se posljednji put pojavili u javnosti gologlavi? – Prošlog ljeta, kad sam kod otoka Sušca morao zaroniti da otkačim sidro jedrilice. Drugi put prije nekoliko mjeseci, na ljubljanskoj tržnici, jer sam zaboravio vrećicu pa sam u kapi morao ponijeti dva kilograma krumpira.

Koliko je kapa u vašoj kolekciji? – Onoliko koliko direktor srednje velikog poduzeća ima kravata.

Kako to da posljednjih godina uglavnom skladate filmsku glazbu? – Jer obožavam djelovati iz drugog plana, usto, film smatram jednom od najuzbudljivijih umjetničkih iluzija 20. i 21. stoljeća.

Živite na tri adrese: u Sarajevu, u Ljubljani i na Hvaru. Čime su vas ta mjesta osvojila? – Opojnim mirisom Orijenta, melankolijom Sjevera i temperamentom Mediterana. Uvjeren sam da čovjek putuje cijeli život kako bi na kraju shvatio da su mu najvažnije njegove male staze.

Kako biste opisali tipičnog Sarajliju? – U tri riječi: “ovo malo duše”.

Odgovarate li vi tom opisu? – To neka kažu drugi.

Što je vaš životni moto? – Imam ih barem deset. Sačuvati život od banalnosti. Sve je u ravnoteži. Biti dobronamjeran i širok. Nastojati svakog dana biti bolji čovjek. Odbaciti sujetu i ne širiti miris važnosti oko sebe. Razgovarati se može i bez podizanja tona. Ne biti pretenciozan. Umjetnički djelovati samo kad za to ima razloga. Imati stila. I na kraju, ne biti dosadan…

Kad ćete zaprositi svoju dugogodišnju djevojku Špelu Možinu? – Ako se budem ženio, bit će to u San Marinu ili Lihtenštajnu, uz glazbu Michela Legranda, i u društvu nekolicine bliskih prijatelja. Takva svadba bila bi baš po mojoj mjeri.

Što pomislite kad se pogledate u zrcalo? – “E, moj kume, odmori se malo”.

Kako reagirate kad se razljutite? – Ne dopuštam da me svlada otrov bijesa. Osim toga, nisam zlopamtilo, pokušavam razumjeti sebe i druge, a ružne stvari zaboravljam odmah.

Kad ste posljednji put skuhali ručak i nakon toga oprali suđe? – Za odsluženja vojnog roka u Bitoli 1983. Što smatrate svojim najvećim porokom? – Ovisnost o informacijama.

Na što biste potrošili posljednji novčić? – Na originalna izdanja starih knjiga.

Možete li se zamisliti u mirovini, ne radeći ništa? – Da, čeznem za mirovinom.

Koje su vam neostvarene želje? – Želio bih živjeti mirno, u dosadnom političkom okruženju, u kući s pogledom na vrtnog patuljka na pokošenom travnjaku.