Udri brigu na veselje

Ni sama ne volim ni slušati pa ni pisati o ljudima koji su vječno žalosni, jer to, htjeli mi ili ne, prelazi i na nas. No, pred stvarnošću ne možemo, a ni ne trebamo zatvarati oči. Jer, kamo god da se okrenemo, ona je tu, ili u nama ili pokraj nas. Neki su je čak skloni nazivati i bolešću, mada to ona nije, iako može trajati koliko i onaj koji je nosi u sebi. Za takve koji se tako ponašaju ili djeluju, postoji narodna izreka – da su “tužne vrbe”. Ne smije, međutim, čovjek biti nepravedan ni prema takvima, jer svatko je od nas vrlo često u životu tužan. Samo kad za to postoje objektivni razlozi, kad je u pitanju tragedija, smrt, ili bilo kakav gubitak, onda bi bilo nenormalno da se veselimo, ali ako je u pitanju nešto drugo, možemo biti žalosni, ali to je žalost koja ne bi trebala trajati, s kojom se moramo i trebamo “uhvatiti u koštac”.

Jer, sve smetnje koje dugo traju, treba na bilo koji način od sebe odagnati, treba se protiv njih boriti na ovaj ili onaj način. A ako to poprimi znakove trajnosti, onda treba tek potražiti i stručnu pomoć. Možda je najbolje na primjerima, onima iz života, proanalizirati kad postoji doista razlog za tugu, a kad bi ona trebala nestati brzo nakon što se pojavi. Jer, uvijek treba imati na umu da je život kratak, da ga treba živjeti, a ne se “živ zakapati”. A oni koji vječno tuguju, baš to rade. Kata je imala teško djetinjstvo. Majka joj je umrla kod porođaja, a otac se oženio prvom ženom koja mu se “našla pri ruci”. On, rudar, ostao je sam s petero djece.

Njegova druga žena bila je stara cura, sretna da si je ipak našla muža. No, nije znala što je, zapravo, čeka, što s tim brakom, ako se tako može reći, uopće dobiva. Natovarila si je na leđa petero djece koja su joj od prvog časa pokazivala da je ona strano biće. Kata ju je jedina prihvatila jer je bila beba i nije poznavala svoju pravu majku. Međutim, sve je nekako i “štimalo” dok maćeha i sama nije rodila vlastito dijete. Osjetilo se da su ova ostala “višak”. I kako se to obično dešava, čim su poodrastala, nastojala su otići iz kuće. Zadnja je to učinila i Kata, a bilo joj je tek15 godina. Radila je svašta, nije se libila nikakvog posla. U jednoj školi je čistila i usput učila. Stekla je i srednjo- školsko obrazovanje. Ostala je u istoj školi raditi kao tajnica, i vjerovala je da joj je krenulo. Ali, bilo je i onih koji su je pamtili kao čistačicu, i izvrgavali je ruglu. Jedini koji je bio ljubazan prema njoj, koji ju je poticao, bio je stari školski podvornik. Jednom mu je u posjet došao sin Karlo, finomehaničar, udovac s dvoje djece, koji je zamijetio Katu i isti je tren pozvao na večeru. Bilo je to prvi put da ju je uopće primijetio neki muškarac, jer je baš i nije krasila neka ljepota. I tako je počelo.

Malo-pomalo, od poljubaca su prelazili na ono drugo. Bio je iznenađen kad je spoznao da je djevica, ali, izgleda, to je bilo presudno da je i zaprosi. Kata je to objeručke prihvatila i već nakon mjesec dana bili su vjenčani. Svatko je u tom braku tražio svoje, ali bio spreman i dati sve od sebe da brak uspije. Karlov otac pričao je svome sinu kako je Kata vrijedna, skromna i dobra djevojka, da nikad nikamo ne izlazi, samo je uvijek tužna i kako je on nikad nije vidio da se smije. To Karlu nije smetalo. On je trebao ženu u kući i nekoga tko će odgajati njegove kćeri, a ne nekoga tko bi izlazio, kreveljio se svima i svakome.

Međutim, iako se nije u njoj razočarao, iako je osjećao da se ona ne samo polako prilagođava i njemu i djeci, osjećao je nešto što ga je mučilo – da je njezina šutnja zapravo tuga. Htio je otkriti razlog tomu. Kako to nije mogao sam, odlučio je potražiti stručnu pomoć. Liječnik je dugo s njom razgovarao, analizirao i njezino ponašanje i njezin život, i sve mu je bilo jasno. Život je nije mazio, sve što se od rođenja dešavalo, bilo je previše za nju. Izgubila je ono najpotrebnije – ljubav. Aništa čovjeka ne može žalostiti toliko koliko gubitak baš – ljubavi. No, unatoč tomu, njezino ponašanje nije bilo normalno. Jer, morala je shvatiti sad kad se već i udala, da ljubav ne treba samo primati, treba je i davati. I baš kad je dajemo, osjećamo neku puninu, veseli nas da druge usrećujemo, kad već nitko nije nas.

Jer, sve je to život. I onaj koji nam donosi radost, i onaj koji nas žalosti. Samo, uvijek treba težiti onom drugom, ljepšem, treba težiti i život doživljavati kao radost. A on to i jest. Doduše, čuju se priče da kad bi nam sve uvijek bilo kao “u valceru”, da ni to ne bi bilo dobro, da bi čak i to bilo nezanimljivo. Kažu da su najsretniji oni, i najmanje tužni, koji se znaju prilago- đavati.

Sigurno da ni veselje ne može trajati vječno, pa tako ni tuga. Moramo biti svjesni da je sve prolazno, kao, uostalom, i mi sami. Sigurno je da neke trenutke nije lako prihvatiti, od razočaranja u ljubavi, do seksualnog nezadovoljstva, gubitka prijatelja, iako se sve i ne mora povezivati samo sa smrću. Jer, žalost se vezuje sa životom, a smrt je nešto sasvim drugo. Ljubav na mozak djeluje kao i droga. Ali, mozak treba hraniti – opet ljubavlju. Jer, i ljubav ljudi doživljavaju često jednostrano. Često je poistovjećuju s onim što ona nije – recimo ili samo sa seksom ili samo s nekom velikom pažnjom, ili, pak, s nečim što nam se čini da bi to ona mogla biti.

Ja sam ne jednom rekla, upozorila i uputila svoje čitateljice na niz problema koji im se mogu javiti. Ako vas muž prevari, ako vas ostavi, ako vam se bilo što desi što poremeti vašu sigurnost ili vaš mir, vraćajte istom mjerom pa čak i onda ako taj s kojim vraćate, nije mu, kako obično znam čuti, “ni do palca”. Jer, prevara je prevara, ona jednako boli ma s kim ga prevarili. Avi ćete tad testirati onoga koga varate. Ako mu je stalo do vas, ako vas želi zadržati, učinit će sve da tako i bude. Ne vjerujem u mušku taštinu o kojoj se priča da je tolika da oni ne bi mogli nijednu prevaru otrpjeti.

A, vjerujte mi, bol, tuga i žalost će brzo nestati, zamijenit će je neko drugo raspoloženje koje, možda, i niste znali da postoji, ali koje će vas ohrabriti da na život, pogotovo ljubavni, gledate drugačije. Gore od tuge je kad u životnu rijeku uđe strah, bijes ili želja za svađom. Tu opet treba nastojati i smiriti se. Možemo tugu liječiti i suzama, ali bez publike. Nikad ih nikome nemojte pokazati. Ljudi bježe od takvih osoba.

Svoje jadikovke držite za sebe. Svi oko vas, pa i oni daleko od vas, više vole pomoći ljudima koji su uvijek dobre volje. Doduše, nije lako pokazivati veselo lice, ali pametan čovjek zna što to znači. Jedan moj znanac mi priča kako je doznao da njegovo osiguravajuće društvo računa za osiguranje automobila više nego neko drugo društvo. “Zašto se brineš zbog toga? Ozbiljno se raspitaj, i ako je to točno, otkaži im i preseli se toj drugoj osiguravajućoj kući. Ja tome ne vjerujem jer oni svi imaju iste propise. No, ako nemaš druge brige, onda je tvoj život divan”, kazala sam mu.

Zašto bi sebi stvarali brige i bili tužni kad to uopće nije potrebno? Ovo sam navela samo kao primjer kako se ljudi brinu i tužni su i zbog onoga zbog čega ne bi trebali biti. Ja mislim da s voljom čovjek može riješiti sam sve probleme. Čak, osim u rijetkim slučajevima, ne treba mu ni psiholog ni psihijatar. Jer, nije, bez vraga, nastala ona narodna uzrečica – udri brigu na veselje.