Udri brigu na veselje

Muškarci su ipak jadni, ne jednom sam znala slušati razgovore i među ženama, ali, bome, i među njima samima. A zašto su jadni, ili zašto bi se tako trebali osjećati – uvijek se čuje ista, već dosadna priča – ili su impotentni, ili su prepotentni. Ali, najgore je od svega što se već otkad je čovječanstva traži lijek za impotenciju – i rezultat je nikakav! Dabome da će odmah skočiti dušobrižnici i oponenti i reći – kako ništa, a viagra?! Sami muškarci, u naletu iskrenosti, znaju reći da je ona tek “pomagalo za nemoć”, ali oni bi željeli nešto nevidljivo, nešto što bi ih pravilo muškarčinama, a ne spadalima koji pribjegavaju onome što im na jedvite jade “spašava mušku čast”.

Oni bi htjeli predvidjeti i pobijediti nemoć i prije nego se ona javi. Jer, već samo njezino “najavljivanje” oni doživljavaju kao strahotu. Sami se osjećaju “otpisanima”, boje se bilo kakvog kontakta sa ženama, a i kad osjete čak i najmanje poboljšanje, pa, možda, i prividno, doslovce polude. Taj, takozvani muški “veksl” gori je i od onoga ženskoga jer ženski se i smiri, ali njihov traje dok “mogu micati nožnim palcima”. Pišem o ovome na ovakav način jer nikad nisam voljela nikakve “zavijutke”, jer sam uvijek mislila da samo s istinom treba ići na vidjelo, iako sam svjesna da će me mnogi muškarci svakako nazivati, ali neka se samo sjete i priznaju da nitko o njime nije ljepše pisao od mene, a i malo tko ih razumije, pa i pozna, koliko ja. Ali, znam ja i onu – da istina boli. Ne znam sjećaju li se neke moje čitateljice i čitatelji jednog moga članka koji sam napisala davno, u kojem govorim o iskustvima nekih “muškarčina” koji da bi pojačali erekciju, čak rabe i običnu koprivu. Da se zgromiš, načas, ali ako i to pomaže, navalite, muškarci! A neka žene, umjesto što su nekad koprive brale za mlade patke, sad ih beru za svoje onemoćale partnere. Ne znam kako su se pritom ti jadnici osjećali, ali očaj ih je očito natjerao i na to.

Možda to samo po sebi pokazuje na što su sve spremni da bi se pokazali onakvima ne kakvi jesu, nego kakvi žele biti. I neka mi netko onda kaže da im je lako? No, ipak ih znanost nije ostavila na cjedilu što bi se, možda, moglo zaključiti po dosadašnjim relativno slabim rezultatima. Znanost je odavno razlučila uzroke impotencije – one koja nastaje zbog neke bolesti, od one čiji korijeni najčešće sežu u psihološku sferu. Ali, ma tko što rekao, i to je bolest, samo ona, kako je znamo nazivati – duše. Sigurno da teško bolestan čovjek nema seksualnih želja u onoj mjeri u kojoj ih ima fizički zdrav, ali psihološki dotučen. I baš ti su predmetom istraživanja suvremene medicine koja ipak kreće naprijed, iako puževim korakom. No, tu ima posla za sve specijaliste, iako, što je ipak čudno, muškarci tek u krajnjoj nuždi traže njihovu pomoć. A mnogima bi se, kad bi došli u samom početku takvih smetnji, lakše pomoglo. Bi li, pitaju se oni nevjerniji i izgubljeniji. Danas malo tko može pobjeći do stresa, malo tko dođe kući i samo što zatvori vrata, prepusti se raspoloženju koje se od njega očekuje, počne ljubavnu predigru koja traje i traje… Danas mnogi muškarci, pa i žene, kući nose probleme s posla, i umjesto da se paze i maze, oni prežvakavaju ono što i tako neće riješiti, ali će, možda, tek načas, istresti iz sebe nagomilanu patnju i strah.

A onda se sve vraća na početak. Pa ako je stres, kako tvrde oni koji se time bave, prvi i najvažniji uzrok za seksualne probleme kod muškaraca, zašto se ne počne od toga – zašto ga ne “razotkrije u korijenu” i tako nastavi živjeti bez njega. Jedan od onih koji je pokušao ono što su mnogi izbjegavali, potražiti stručnu pomoć, upitao je iznenađenog liječnika znači li doista da su oni koji su brižni, koji su puni problema, pa i oni koji su pametni, svi odreda impotentni. Ili, pojednostavljeno, intelektualci bi po toj logici bili slabiji i nemoćniji ljubavnici. Opet pojednostavljeno – intelektualci, impotentni muškarci? A je li baš tako? Znam da ni u čemu ne treba biti isključiv. A to mi je potvrdio i životopis znanstvenika Einsteina iz kojeg je vidljivo da je on bio ne impotentan, nego naprotiv – bio je gladan seksa i to nije čak ni skrivao. Ali, i nešto mi je drugo vrzmalo se glavom otada – pa tko danas živi bez briga, kome to cvjetaju ruže da može reći – ja sam taj sretnik! Kad bi taj stres i te brige zahvatile sve muškarce, kad bi taj život svi tako proživljavali – seksa i ne bi bilo.

No, hvala Bogu da sve ipak nije tako crno. No, da se vratim onome čime sam počela ovu kolumnu – kako i što učiniti da što prirodnije poboljšamo seksualni život, da ga uljepšamo onim što će nas činiti sretnima. I ne samo nas nego i one koji žive uz nas. Mnogi, kažu oni koji su u tome uspjeli, u pomoć pozivaju jogu. Naoko, ništa novo. Joga nije od jučer, a neće, zasigurno, ni prestati sutra. Međutim, ono što je na početku kad je joga u pitanju, ili barem još nije do kraja definirano, jest joga i njezina uporaba ili vježba kad je u pitanju seks. Nemam informacije koliko se ona u nas rabi u te svrhe, ali čitala sam u jednom švicarskom časopisu da liječnik dr. Sudhakar Vasant Petkar tvrdi da je jogom izliječio mnoge muškarce koji su prerano doživjeli ejakulaciju. Posebno napominje da i za to treba imati mnogo strpljenja, ali je rezultat, navodno, odličan. On govori i o ženama napominjući da vježbanjem joge one mogu doživjeti dulji užitak samog orgazma, a to na vrlo izravan način pomaže i osvješćuje i muškarca. Vjeruju da su ih oni do toga doveli! Kod nas ima mnogo tečajeva joge, vjerojatno su mnogi učitelji spoznali sve njezine moći, pa nije na odmet da se muškarce uputi i na njih. Zašto i na taj način ne poboljšati ljubavni život, ili, možda, tek održati ga onakvim kakvog želimo i s kakvim smo zadovoljni. Možda bih trebala, iako je to već poznato, napomenuti kako znanost tvrdi da su prilikom seksualnog odnosa u muškom mozgu isključeni svi kanali koji djeluju na strah i brige. Međutim, dokazano je da su kod žena u trenutku seksualnog doživljavanja ti dijelovi mozga aktivni. Ali, treba do toga doći! A muškarac upravo čezne za tim – kako uopće uspostaviti spolni odnos, a sve drugo je onda lakše. No, nije samo joga ono o čemu bi se moralo voditi računa. Na svemu treba raditi, sve treba probati što bi nam poboljšalo ono do čega nam je stalo.

A tu svakako spada i prehrana. Ni afrodizijaci nisu neka novina, ali, začudo, uvijek se zapostavljaju ili čak ismijavaju. Čuju se priče, odvajkada, da se treba jesti kamenice, uživati u čokoladi i jesti ananas čak iz konzerve. Piće je tek kratkotrajni “pomagač”, kažu upućeni, ali je najbolji ipak šampanjac. I što onda preporučiti dragim muškarcima da bi bili ono što žele i da bi žene bile njima oduševljene? Ponajprije se znati opustiti, na život nastojati gledati s njegove bolje strane, ma gdje bili pokušati biti veseli jer ćemo na taj način uveseljavati i druge. Sve činiti da se izbjegne stres koji nam nagriza dušu. Jer, možda je to pojednostavljeno rečeno, ali od duše sve i počinje. Jesti ono što je preporučljivo, piti šampanjac tek kao zdravicu, dijeliti s voljenom sve pa i čokoladu, uživati u životu na način kako ste to činili u mladosti.Nisu naši stari bili bedasti kad bi govorili – udri brigu na veselje! Moje životno iskustvo govori i još nešto – nema većeg afrodizijaka od spretne partnerice.