Uhvatite se u koštac s nevoljama

Uvijek sam imala razumijevanja za ljude, za njihove probleme, uvijek sam nastojala pomoći kad bi netko pomoć zatražio, ali uvijek sam dvojila što reći kad bi mi netko povjerio – da mu je to rekla, preporučila ili čak naredila kakva vračara. Bila sam užasno ljuta kad mi je jedna moja prijateljica, a tomu je već poprilično godina, došla s pričom kako će joj se muž sigurno vratiti jer joj je to re­kla jedna – “čuvena proročica”. Iako sam znala ono što ona nije, nisam joj imala sna­ge reći ono što sam trebala – nema njegova povratka, on je sretan s drugom ženom, ona mu je pružila ono što ti, očito nisi znala, a ne da nisi htjela. To pri­hv­ati kao činjenicu i kreni nekim drugim putem. Nitko od nas nije se htio miješati u njihov brak, iako smo bili svjedocima bezočnog i bezobraznog osvajanja te žene. Čak sam jedno vrijeme i vjerovala kako će joj se uspjeti othrvati, ali nije. Ali, kad se već tako desilo, morala je to prihvatiti, a ne lutati okolo tko zna oko koga sve ne i maštati o nečemu što želi, ali što joj se neće ispuniti. Moja prijateljica bila je intelektualka, držala se obrazovanom, i umjesto da se uhvatila u koštac sa svojim problemima i nedaćama, ona je tražila pomoć sa strane, ali, podsvjesno želeći, valjda, da čuje ono što je željela čuti i što joj je ta vračala i rekla. Pod njezinim utjecajem maštala je i dalje sve dok joj i vlastito dijete nije reklo da se okani “ćorava po­sla”, da je otac našao mir uz tu ženu i da se i ona pokuša smiriti. Da je kojim slučajem otišla k psihijatru ili psihologu, vjerojatno bi joj život krenuo nekim drugim tijekom, možda bi i ona našla nekoga tko bi joj vratio samopouzdanje, a ovako je cijeli život iščekivala nešto što – nije dočekala. I premda ne želim nikoga vrijeđati, premda svatko radi ono što misli da mora i što će mu donijeti kakav-takav mir i olakšanje, ipak bih svim tim koji traže pomoć tih “proročica”, sugerirala da i oni malo “prouče” kome idu, a ako već onamo dolaze da to prihvate kao zabavu, kao nešto što će im olakšati boli, ali ne i kao nešto što će im donijeti rješenje i spas. Baš tako – neka to bude igra koja zabavlja, ali od koje se ne očekuje ništa više do toga.Jednom sam pitala jednu “čuvenu proročicu”, a meni je taj naziv za njih i najprihvatljiviji, zašto ne prorekne i sebi ono što pro­riče drugima, a dobila sam odgovor nimalo proročanski – sebi ne mogu. Bilo mi je sve jasno, ali nisam se zamarala više time, sve dok opet nisam naišla na muškarca koji je sebe vidio i predstavljao kao muškarčinu. Imao je cijeli život ljubavnice, sa svakom je bio tek koliko je on htio, a onda se namjerio na jednu – sebi sličnu. Oboje su bili u braku, a kad je strasti nestalo, barem s njezine strane, rekla mu je – gotovo. Očajan, povrijeđene taštine, ohol, tražio je pomoć i savjete od svakoga. I na kraju završio kod vračare. Nasreću se sabrao, ne znam tko mu je rekao gdje je odavno trebao tražiti pomoć – u psihijatrijskoj ambulanti. One čitateljice koje redovitije prate ono što pišem, znaju da uvijek govorim da svačija utješna riječ mno­go znači, ali ona ne liječi, ona tek ublažava boli, možda ponekad i usmjeruje. A i to nam se čini u takvoj situaciji mnogo. Ne znam kako itko može vjerovati u “gledanje u kuglu”, preslagivanje graha ili, pak, čitanje iz karata. Kako može vjerovati da je baš njegova sudbina u rukama nepoznate žene i da će je ona riješiti. Znam reći da je ispijanje kava s prijateljicama ili tek običnim znancima nešto što me raduje, ali svaka preokrenuta šalica koja najavljuje da bi se tu moglo štošta “pročitati”, da bi se mogla vidjeti i sudbina, toliko me znala naljutiti da sam se ponekad i dignula od stola i jednostavno otišla. Doduše, te su “šlogerice” ipak toliko lukave da rije­tko kad govore ružne stvari nekom, jer se, valjda, boje posljedica i to je jedino dobro. Ipak, priča koju je ispričao Viktor, Švicarac, jednim ženskim švicarskim novinama, bila je veoma zanimljiva. Bojeći se za zdravlje svoje majke, otišao je na nagovor jednog kolege čuvenoj švicarskoj gatalici – Zilmane. Mora da je bila lukava, ali i znala čime će privući novu mušteriju. Rekla mu je da se ne brine za majku, ali da pripazi na ženu. Na njegov upit zašto kad žive u idealnom braku, njezin odgovor je bio jasan – vara vas, ali mi ćemo je pratiti, mi ćemo saznati na vrijeme kako treba reagirati, jasno ako vam je do nje stalo. I tako je počelo. Ona bi svako malo izmišljala neke ljubavnike, ali govoreći kako vidi tek njihove obrise, ali ne i lik. I onda ga je na jednoj seansi zgromila – ljubavnik njegove žene njegov je – rođeni brat. A da bi, valjda, spriječila da joj nešto ne učini – prorokovala joj je smrt za tri mjeseca. Pakao je tek sad nastao, ali i njezin se novčanik pu­nio. On joj je toliko bi podložan da je sve radio po njezinim napucima. Posvadio se s bratom, unajmio detektiva, slijedio je u stopu, i jasno, svađe su se nizale jedna za drugom. I tko zna kako bi sve to i završilo da žena nije saznala zašto je on takav kakav je. Pametna kakva je i inače bila, shvatila je što ta žena od nje­ga čini, otišla k njoj, zaprijetila joj je i sve je – leglo. Ali leglo je i njezino silno produciranje po švicarskim novinama kako je jedna od najčuvenijih vračara te zemlje. No, bila sam svjedokom, i to moram reći, i drugačijih priča. Čak su me neke do njih načas i pokolebale. Ali ovdje je riječ o sposobnostima nekih ljudi da predosjete nešto što će se zbiti ili njima ili nekome od poznatih, a znanost to do kraja ne odbacuje, ali nema ni objašnjenja za to. Možda sam tu malo opreznija, čak sam s nekom dozom opreza i razmišljala o takvim pojavama, a naj­više zato jer sam se i sama jednom, očajna što neć­u moći, kako mi je reklo nekoliko ginekologa poslije dolaska iz partizana, imati djece, hvatala za slamku kad mi je žena jednoga od tih ginekologa rekla ne da ih neću imati, nego da ću ih imati dvoje. Da sam ih ro­dila, to moje čitateljice znaju. Za nju su govorili da posjeduje te proročanske moći. Ista ta žena često je navraćala k meni, rijetko bi kad govorila o tome što može, a ja je nisam ni pitala, ali kad bi mi ipak nešto rekla, ili sugerirala, ja bih, ako ne baš je poslušala, a ono bih pomno pratila sve što govori. Iako ne izričito, jer to nije bilo u njezinoj prirodi, odgovorila me od toga da se muž i ja odselimo u Izrael, što su u to vrijeme činili mnogi židovi. Prvi put je bila i kategorična – bila bi to vaša propast. Nisam htjela ići, ali ne toliko zbog “njezinog proročanstva” nego jer mi je sin dobio upalu uha, a ja sam se bojala da ne ogluši, a znala sam što bi to značilo za dijete. Ne znam bismo li ondje doista propali, ali ja ne bih imala ono što danas imam. Ja jesam židovka, ali nisam za kibuc. I na kraju, zašto me ova tema zaokuplja? Zato što mi je uvijek žao ljudi, žao mi je onih koji su nemoćni, a vračarama se najčešće obraćaju jadni, bolesni, iscrpljeni i prevareni. Možda bih samo trebala nešto reći i o horoskopskim znakovima. Dabome da ne vjerujem u kojekakve “dnevne prognoze” koje govore što će se desiti La­vovima, Rakovima, Ribama, Škorpionima ili Sr­i­jelcima, ali, kažu čak i neki znanstvenici, da neka os­no­vna obilježja ipak karakteriziraju ljude rođene pod nekim znakom. Ne jednom se zna čuti kako su Lavovi rođeni vođe, a Ribice su senzibilne, dok promućurnoj Vagi ništa neće pobjeći. Koji put se ipak pitam, jesam li ja baš najbolji predstavnik svoga znaka – Raka. Ili i ovdje važi pravilo – da ga iznimke potvrđuju.