Uspomena na oca

Kad mi je umro otac, bilo mi je 11 godina. Bila sam tužna, ali najviše prestrašena, jer se majka nikako nije mogla oporaviti od tatine smrti: jedva bi nešto pojela, nije mogla spavati, po noći je hodala poput somnambule, privlačio ju je prozor, o čemu mi je kasnije pričala. Još sad se ježim na pomisao da je mogla pasti i ubiti se.

Pomalo se oporavljala. Nikome nije nametala svoju tugu niti dopuštala da se čeprka po njezinim osjećajima i njezinoj žalosti. Sve što ju je mučilo, tiho je nosila u sebi. S vremenom se smirivala i život je krenuo dalje.

Prošlo je nekoliko godina. Ja sam ušla u pubertet i bila silno osjetljiva. Onda sam doznala da se majka viđa s jednim muškarcem. Bila sam uzbuđena i uzrujana: namjerava li se za njega udati, ili joj samo godi nečije prijateljstvo? Ta razmišljanja su me boljela, živjela sam u strahu.

Majci je sada 50 godina i meni se čini da takvo ponašanje nije u skladu s njezinom boli i uspomenom na oca kojega je tako voljela. Što ona još može tražiti od života? Treba li mi drugi tata? Nije li njezina sreća otišla u grob zajedno s njegovom smrti? Potpuno sam smušena.

Tatina kći

Ničiji se život ne može zaustaviti na rubu grobne jame. Tuga traje, a vrijeme postupno liječi rane. Kad svladate zbunjenost i djetinju tugu što je vaš otac dobio “suparnika” u drugom muškarcu, shvatit ćete da je za vašu majku velika utjeha i sreća što je našla nekoga tko joj je dobar kao što je bio i vaš otac.

Budite sretni što je u jednom lijepom prijateljstvu opet pronašla ravnotežu. Nemojte majci biti samo kći, dvadeset i četiri su vam godine, budite joj prijateljica, shvatite je kao žena ženu. Njezina sreća možda i jest otišla u grob zajedno sa smrću vašeg oca, ali ne i njezin život.