Uspomene poput baršuna

Sad mi je 48 godina. Prošlo je 22 godine kako sam izgubila muža u prometnoj nesreći. Kad se to dogodilo, bila je magla, kad je umro sjalo je lipanjsko sunce i ispunilo cijelu bolničku sobu. Držala sam ga za ruku, osjetila sam kako mu se gasi život. Godinama sam preživljavala tu strahotu, malo-pomalo nastavila sam živjeti, godine su se redale, sve je nekako došlo u normalu, tek taj dan nisam nikad mogla zaboraviti. Onda su se pomalo rasplinjavale slike koje su me mučile, ali nisam bila sposobna uspostaviti novi život s novim čovjekom. Bilo ih je, neke sam čak voljela, ali bi se onda sve rasplinulo, nisam mogla izgovoriti onaj sudbonosni “da”. Imala sam i avantura, ali nije išlo, nisam bježala od tih nekoliko veza, no one su se kidale same od sebe. Bila sam nesposobna da započnem novi život. Kao da nisam znala kako da ga ponovno organiziram i nestajala bih, ponekad čak i uvredljivo bježala. Godinama se pitam zašto nisam mogla ponovno organizirati svoj život? Bila sam poput jegulje koja sklizne iz ruke i nestane u dubini jezera. Što je najzanimljivije, nisam nesretna što sam sama. Imam prijatelja, prijateljica, simpatičnih poznanika, ali se najbolje snalazim sama. Valjda sam rođena da u životu imam mnogo muškaraca oko sebe, ali je samo onaj jedini pravi. Tog, međutim, više nema. Sama sam sebi zagonetka. Mia

Ma koliko se oko vas okretalo muškaraca, ne mogu uništiti bit vašeg života. Nešto je umrlo jednoga lipanjskog dana, ugasilo se, ali je magija ostala. U jednom trenutku se saželo sve što vam je bilo silno važno, u nešto sudbonosno, trajno i neuništivo. Netko je zauvijek otišao i istodobno zauvijek ostao. To su te duboke, snažne veze, rijetke, mistične, nerazorive. Zato ste mirni i na svoj način sretni, trudite se da svoj život oživite, da ga ponovno organizirate i uobličite, ali to je uzaludno, jer sve je već uobličeno, jer nekoga više nema, ali ga istodobno ima, zbog njega se rasplinjuje svaki vaš “pothvat” i svaki vaš pokušaj da od svog života učinite ponovno nešto konzistentno. To nešto konzistentno već je čvrsto ukotvljeno u vama i svaki pokušaj da se kaže “da” rasplinjuje se u “ne”. Vi nikad nećete biti sami, vi ste zarobljenica dana kad je za vas nešto dragocjeno nestalo, ali je istodobno i zauvijek prisutno. To su one rijetke veze kad su suze banalne i kad se živi vedro ondje gdje bi drugi plakali. Zato nemojte silovati život kako bi od njega učinili duplikat onoga za kojega ste vezani fizički i psihički, može se biti sretan i u vlastitoj samoći, ali onoj koja više ne boli i koja poput baršuna miluje uspomene.