Uvijek ću htjeti ići naprijed

Plesačica kathaka Mayala Bracha priča o tome što joj ples znači u životu, razlikama između Istoka i Zapada, usponima i padovima…

Kako si počela plesati kathak?

– Zanimljivo, to mi se nije dogodilo u Indiji, domovini kathaka. U njoj sam provela šest mjeseci, putovala posvuda, gledala nastupe… No, tek sam se nakon godinu i po, kad sam otišla u Englesku, počela ozbiljno baviti kathakom. Dečko me odveo u školu za indijske umjetnosti. Tamo sam prvi put vidjela svoju učiteljicu. Nije čak imala ni studio, predavala je na pozornici.

Ples mi nije bio tako zanimljiv, no ona jest. Od kathaka mi se više svidio jedan ples s juga Indije, ali nisam se ja svidjela učitelju. Počela sam se baviti kathakom zbog učiteljice i eto me, još sam uvijek s njom. Već više od 14 godina.

I? Kakav je to osjećaj?

– U puno stvari, ne samo u plesu, mislila sam da imam cilj prema kojem ću ići. Ideš prema njemu i odjednom shvatiš da je to ništa. Odjednom hoćeš puno više. To je osjećaj koji oslabađa. Uzbudljivo je. Imaš put po kojem možeš ići. Nekad kroz pustinju, drugi put kroz džunglu. No, to je tvoj put.

I sad imam ciljeve, ali… Shvatila sam da je život putovanje koje traje. I nije fast food. Nema gotovih rješenja. Naročito ne s kathakom. Odlučila sam mu posvetiti cijeli život. Kao da sam potpisala ugovor. Svaki dan dok idem u studio razmišljam hoću li postići brzinu koju želim, da li sam napravila pokret kako treba, kakva je kvaliteta mog izričaja…

Uvijek ću htjeti ići naprijed, podizati kvalitetu svog plesa. Uvijek će postojati faze. U svakoj od njih postoji dar znanja. I izazovi. Sada imam priliku dublje raditi s ljudima i s više njih. Ne znam kamo će me to odvesti, no jedva čekam da otkrijem.

Smatraš li kathak dijelom sebe ili prema njemu imaš odnos kao, recimo, s drugim ljudima?

– Kao da sam podvojena ličnost. Ples ima svoj entitet izvan i unutar mene. Dugo vremena bio je moj san i voljela sam ga. Plesala sam ga klasično, što nije moja tradicija, i puno toga sam morala nadoknaditi. Dala sam mu toliko moje snage, života, želja. Dugo je vremena bio izvan mene. Bio je cilj kojem sam stalno stremila, a uvijek mi je bježao.

U Hrvatskoj nije bilo puno drugih plesača, ljudi s kojima sam mogla podijeliti umjetnost. Nedostajao mi je stalan poticaj. Povukla sam se u sebe, osjećajući se osiromašenom zato što nisam imala taj svijet plesa oko sebe.

No, to me natjeralo da isto to potražim unutar sebe i izvučem na površinu. Tek nakon što sam došla ovdje, u puno “zapadnije” okruženje, počela sam učiti sve što sada znam. Ponovno sam otkrila što znači kathak, svaki plesni pokret. Počela sam razmišljati o tome što radim i zašto. Tražiti načine na koje mogu iskomunicirati poruku.

Za razliku od baleta, kathak nije toliko dobno ograničen. Odakle ta razlika?

– Kultura trajanja na Istoku je drukčija nego na Zapadu. Ovdje je važnija mladost, ljepota spoljašnosti. Ljudi jako brzo uspiju. Kad ti tijelo ostari, gotova si. Svi pričaju o kremama kojima će sakriti bore, o bilo čemu što će im zadržati mladost. Na Istoku puno više vjeruju u dušu. Stare duše su puno zanimljivije za vidjeti i upoznati. Cijeni se životno iskustvo. Plesači s godinama sve više postaju ples. Kako se kreću, kako razmišljaju… Sve postaje ples.

Naravno, kad imaju 50 godina, ne mogu više izvoditi iste piruete kao kad su imali 25. No, za ples to nije važno. Bitnije je iskustvo, način kako ga izraziti. U Indiji najstariji plesači dolaze tek na kraju nastupa i svi jedva čekaju da ih vide, kako bi vidjeli sve ono što oni jesu, sve što dolazi iz i kroz njih. Godine iskustva u pet minuta plesa.

Mislim da je zapadna publika u potpunosti spremna za to iskustvo. I ne samo na to – spremni su i sudjelovati. Samo im trebaš donijeti znanje kako to mogu učiniti. Reći im kako tijelo puno toga može pružiti, iako više nije u srednjim dvadesetim godinama. Mislim da je to nužno spoznati jer je alternativa tužna. Samo jednom u životu imaš 25 godina. Nije valjda to sve što možemo ponuditi svijetu?

Postoji čuvena učiteljica kathaka u Indiji koja je, kao i ja, također počela kasno, s 25 ili 26 godina. Sad joj je 70 i ne nastupa više, uglavnom podučava. Nastupala je još dok joj je bilo 60. Hobiji su, kaže ona, ono čime bi se u stavri trebali baviti u životu jer je to ono što najviše volimo raditi u životu, umjesto da ih guramo u stranu. Meni je ples bio hobi, kojeg sam pretvorila u profesiju, u životni poziv. Nisam to planirala. Dogodilo se, korak po korak. Željela bih da i druge žene mogu otkriti ono što sam ja.

Kako ostvariti svoj životni san?

– U knjigama i filmovima izgleda tako romantično kad ti san postane stvarnost. No, u svemu što radiš moraš se bar povremeno nečeg odreći. Ples izgleda uzbudljivo kad ga se gleda iz publike. No, iza njega se krije puno teškog – ponekad i dosadnog – rada, truda, odricanja, bolova koje moraš pretrpjeti, frustracija, ushićenja…. Plesač mora biti spreman na žrtvovanje. I imati dovoljno zrelosti da se nosiš s padovima, ne samo s uspjesima.

Kako si naučila nositi se s padovima?

– Pala sam. (smijeh) I morala sam se ponovno uspraviti. Bilo je bolno. Trebalo je podnijeti ogroman pritisak nastupa za koje znaš da nisi potpuno spremna, a učiteljica je završila koreografiju prije dva dana. Moraš se sabrati, nasmiješiti i otplesati taj ples. Znaš da će prije ili kasnije doći situacija u kojoj ćeš nešto zeznuti. No, bitno je da prođeš kroz tunel i izađeš na drugu stranu u jednom komadu.

Izvor: Via positiva