Uvijek darujte ljubav

Konačno, ako je i slavlja, previše je – čuje se sve češće poslije slavljeničkog “otrežnjenja”. Dosta mi je da se pravim veseo kad mi uopće nije do veselja! Dosta mi je stvaranja iskrivljene slike o sebi samome, sad kad mi je došao u pitanje i posao, a to nisam smio nikome reći da mu ne bih “pokvario” prazničko raspoloženje! Dosta mi je kimanja glavom onome od koga bih je najradije okrenuo! Želim normalan život u kojem se neću nikome cerekati, i u kojem ću se ponašati onako kako se osjećam – ne jednom se može čuti nakon prosinačkih radosti poslije kojih, često, više osjećamo umor nego išta drugo.

Jer, najgore se iz svijeta iluzija vratiti u grubu stvarnost. Ali, sve bi to bilo lakše kad ne bismo imali prazan džep, a siječanj je najdulji mjesec u godini. Tako ga osjećaju svagdje u svijetu, a ne samo mi. I ta se priča ponavlja iz godine u godinu, a nemoć pred istinom kao da nas blokira da nešto poduzmemo da se ona ne ponovi. Čini se da tu ima malo iznimaka. Želimo, što opet nitko ne može negirati, u jednom mjesecu ili čak i tjednu, nadoknaditi ono što smo propustili cijelu godinu. A to je nemoguće jer, uvijek smo nekoga zaboravili, uvijek je ostao netko prikraćen za pažnju koju smo mu bili dužni dati ili je on osjećao da mu je trebamo pokloniti. Pišem ovo jer sad je vrijeme da počnemo s promjenama! Sad bismo trebali izvući pouku iz onoga što ponavljamo, svjesni da nešto ne valja u našem ponašanju u te “velike dane”. I sama sam bila svjedokom mnogo puta nečega što nisam razumjela. Bilo mi je čak i glupo vidjeti mnogo darova koji bi se našli pod borom obitelji koja nije živjela u izobilju, zaprepaštavala me čak i pomisao za potrebom ispunjenja želja i onima koji to nisu ničim zaslužili, ali i ono najvažnije, trošenje onoga čega uopće nemaju.

I zar se onda treba čuditi da kad “počnemo analizirati saldo”, on ispadne – zastrašujući. Pametan čovjek morao bi znati dokle sežu njegove mogućnosti, morao bi imati odgovornost prema sebi, ali i onima koji o njemu ovise. Mnogi su me godinama znali pitati kad bi dočekali ne baš veseo siječanj, što činiti da se to više ne ponovi. To je i razlog zašto pišem o tome dok nam je još sve svježe. I kao i inače u životu, trebalo bi imati mjeru. Pretjerivanje nije dobro, praviti se onakvim kakvi nismo još je gore, ali iako se to ponavlja, iako se “zaklinjemo” da nam se to više neće desiti – dešava se. I sama si postavim pitanje što je to u nama da se iscrpljujemo kad bismo trebali dobivati energiju “za godinu pred nama”. I je li to, što je još najvažnije, doista potrebno?

Svi koji me samo malo bolje poznaju, znaju da sam žena koja voli slavlja, koja se veseli svemu, a najviše pažnji, koja je daje, ali i voli je primati. Uostalom, mnogi su ljudi takvi. I to nas i čini – ljudima. Ali, kako se kod Židova kaže – ne dijeli ono što će ti poslije manjkati. A još manje, ono čega nemaš. Daj ono čega imaš u izobilju, ono što davanjem uvećavaš – ljubav. Sa svim drugim, ma kako to zvučalo grozno – kalkuliraj! A pogotovo ako se to odnosi na novac.

Nikad nisam razumjela one koji su ga razbacivali, a sirotinja su, koji su se isticali onim čega nemaju. Ali, valjda je to negdje u nama, što tumačim i lošim odgojem. Naša djeca vide odmalena kako se to radi, i zar se treba onda čuditi što samo nastavljaju “obiteljsku tradiciju”. Što u nama pobuđuje želju da nam “nitko ne bude ravan”? No, ako se samo malo bolje osvrnemo oko sebe, ako pažljivije pročitamo tek novine, vidjet ćemo da se i država ponaša slično kao i njezini građani – već u rasporedu trošenja budžeta pravi gubitke, a zaklinjemo se svi na “stezanje remena”. Pa, odakle onda da sve i počnemo, što da učinimo da od predivnog mjeseca slavlja ne učinimo ludnicu, a od sebe žrtvu koja jedva da će doći k sebi, ali čim opet dođe taj mjesec, učinit će istu stvar.

I ove godine sam bila svjedokom takvog ponašanja. Došlo mi je da se umiješam, prvi put, u život inače drage mi susjede, žene koja jedva “krpa kraj s krajem”, kad je duboko posegnula u džep koji je već tada bio poluprazan da kupi unuku ono “što imaju njegovi prijatelji” – neki mobitel, kako mi je rekla – koji je samo “čudo tehnike”. Zgrozila sam se kad sam čula već poznatu, ja bih rekla otrcanu rečenicu – neka ima ono što imaju svi i što ja nisam mogla imati. Ja znam kako sam se osjećala kad sam se razlikovala od ostalih svojih vršnjaka. No, svaka skupina ljudi ima neke svoje “mušterije” koje u te dane zna da mora “potkupiti”. Ljubavnik mora potrošiti “hrpu novca” da zakrpa ozbiljne pukotine u vezi koja bi inače došla do izdisaja, a muž, premoren i ispaćen cjelogodišnjom brigom oko svega i svačega, kući se vraća s darom koji će kućni budžet osiromašiti do – očaja.

I tako se redom nižu svi oni “koji imaju razloga za – trošenje”. A sve je moglo biti drugačije.

Uvijek kažem da nije sve za svakoga. Bogati to najvjerojatnije ne bi bili da nisu pazili na svaki novčić, ljubavnici se ne bi tako ni zvali da nisu znali sa ženama, samo je ipak najgore sa sirotinjom – ona će to uvijek ostati ako ne bude znala kalkulirati. Nikada nisam živjela iznad svojih mogućnosti, a i kad sam to morala, znala sam da negdje treba stegnuti da bi se postigla “ravnoteža” u trošenju koje nekada i ne možemo izbjeći. Zašto ne biti pažljiv prema onima koji to zaslužuju cijelu godinu? Zar je tako teško prije ili poslije plaće ženi donijeti kući tek pokoji cvijetak? Zašto prijateljicu u uredu, koja nama je često “rame za plakanje”, ne obradovati malom čokoladicom kad osjetimo da joj nije lako? Zašto, napokon, i ljubavnicu, ako je već imamo, ne darovati uz dan kad mislimo da bi to trebalo? Djecu bi trebalo razveseljavati druženjem s njima, ili tek jednim sladoledom jedući ga onako na ulici, uz veselu priču i šetnju.

A roditelje, ako ih još imamo, obradovat će više telefonski poziv, s možda tek upitom: kako ste? treba li vam što?, nego tko zna kakav dar pod borom. Sve to manje će nas stajati i novca i vremena nego ona silna strka koju si priuštimo svaki prosinac, koja nas izmori psihički, ali i isprazni novčanik do kraja. Svatko si uređuje život onako kako misli da je najbolje, ali ta silna mrmljanja poslije blagdana kazuju da ipak treba nešto učiniti da ostanemo razumni i da u novu godinu krenemo s dodatnom energijom i dodatnim razmišljanjima koja će nas cijelu godinu držati ne manje napetima, ali, možda, spremnijima da taj lijepi i dragi mjesec bude ono što bi trebao biti – sreća što smo završili jednu godinu, što smo u njoj činili ono što smo trebali, morali, ali i željeli. Za sve to ne treba mnogo mudrosti, ali treba racionalnosti, a nje kao da je sve manje među svima. Hajde da svi pokušamo u vremenu koje je pred nama da budemo baš to – racionalni. Budimo pažljivi prema onima prema kojima to trebamo biti, onima koje volimo pokažimo to sitnim pažnjama. Sve drugo neka nas ne opterećuje, što ne znači da nam se neće štošta “prikrasti” i poremetiti taj redoslijed koji smo si složili, ali i s tim ćemo lakše ako očekujemo i takve pojave. I sigurna sam da će nam sljedeći prosinac biti mjesec kojeg ćemo se sjećati onako kako je on i zamišljen – s radošću, spremni i puni energije za godinu koja je tek pred nama.