Vedrina - to smo mi!

Pedeset i pet mi je godina. Imam dvoje odrasle djece, jedno je završilo studij i zaposlilo se, drugo je pri kraju studija, žive u drugom gradu. Trideset godina radim odgovoran posao. Moj problem je kako da iskoristim slobodno vrijeme, a da to ne bude ustaljena rutina koja već pomalo iritira? Treba mi osvježenja (svi kažu da su to unuci kojih zasad nema), hobije nisam nikad imala jer je to bio luksuz, bio je važan samo rad i rad. Mirovina još nije na vidiku, prijatelji su umorni kao i ja. Suprug se slično osjeća. Druženja su sve rjeđa, jer se sve svodi na kukanje i žalopojke. No, jave se i misli, na primjer: “Pa što uopće hoćemo, zar nije dovoljno da smo koliko-toliko fizički zdravi!” Kako do neke vedrine koja bi osvježila? Iskra

Vedrina je u nama. Ona je pokretač svega. Mir ubija. Živ je samo onaj tko radi. Bilo što! Morate u sebi pronaći ono što niste imali vremena tražiti: to može biti jedna boja, jedan cvijet, jedan čovjek koji vam je promaknuo, možda samo do polovice puta ispružite ruku da dohvatite njegovu jer je možda i on isto toliko ispružio svoju da dohvati vašu, jedna predstava koja očarava, jedna glazba koja opija, jedan glas koji zanosi, jedna haljina koja oduzima godine, jedna potreba da revolucionirate svoj stan, pretumbajte ga, obojite pokućstvo koje čami negdje na tavanu, izbjegnite tradicionalnost, neka planu boje, život valja iz osnove promijeniti, a tek kad ga promijeniš možeš ga opjevati… Važno je zdravlje, ali može se ozdraviti i kad iz sebe izvučete svu svoju energiju, radost, svijest da imate pred sobom još mnogo godina. Jer vi ih i imate još mnogo pred sobom, možete od njih učiniti što god hoćete: tko će s vama ukorak neka ide, tko neće… Otiđite u prirodu, ali kad se na večer vratite, za nešto više od sat i pol izađite iz svoje kupaonice pomlađeni, svježi, s dužim naušnicama za koje ste mislili da vam više ne pristaju. Budite smjeli. Uronimo malo u poeziju da čujemo one koji su bili pametniji od nas. Marcijal: “Žalostan si, iako si sretan. Pazi da to Sudbina ne sazna: ta kad bi ona, Lupo, za to saznala, nezahvalnikom bi te prozvala!” Heine: “Ne dopustite mi da postanem staro gunđalo koje iz zavisti sikće na mlađe duhove, ili plačljiv kukavac koji neprestano roni suze nad dobrim starim vremenima…” Musset: “Dani rada! Jedini dani u kojima sam živio!” Vedrina, to smo mi.